Piše: Edit Glavurtić

Dobro se sjećam priče koju je jednom ispričala profesorica Mirjana Krizmanić, a meni je nakon što sam je čula mnogo toga dobilo posve drugu težinu, i samo se objasnilo. Govorila je o vremenu kad je bila djevojčica, i o jednoj teti koja je njenoj mami često dolazila u posjetu. Ta je teta imala sina koji je kao mlad momak osuđen na smrt, i to na vrlo brutalan način, jer je bio u skupini oficira koji su pripremali atentat na Hitlera.

Teta je o pogibiji svoga sina govorila vrlo mirno, gotovo kao da se radi o strancu “On je bio odrastao čovjek, znao je što radi, i za to je preuzeo odgovornost… to je tako u životu.”

Da, to je tako. Tako je da se ljudi razlikuju po dubini svojih emocija. Jednostavno, nije svakome dano jednakom mjerom, pa je netko više od srca, a netko više od razuma. Ili od želuca, ima i takvih.

Imala sam prilike upoznati dosta ljudi za koje se u žargonu kaže da imaju „kameno srce“ i uvijek bih se i uzrujavala i čudila kako je moguće ni prema najbližem ne pokazuju barem malo topline. A moguće je… jer hladni ljudi razmišljaju na sasvim drugačiji način. Oni su sebi dovoljni, a druge niti vide, niti se mogu zamisliti na njihovom mjestu . I pošto ih ništa duboko ne dotiće, žive mirno, zadovoljno, dosadno i uglavnom dugo. Ne troše se emotivno, ne sagorijevaju, njihova linija je ravna.

Oni drugi, emotivci, koje svaka sitnica takne, sve osjećaju intenzivno i duboko, u čemu se teško postiže ravnoteža, ali se zato postiže velika širina. Jer samo onaj tko se spustio do najniže točke patnje i straha, može se popeti na vrhunce ushita i radosti. Klatno se u jednu stranu može zaljuljati samo onoliko koliko se zaljuljalo u drugu, čista mehanika.

I tako, na ovom je svijetu puno Toplih, koji se oko svega uzrujavaju, i Hladnih, koje ni zemljotres ne bi bitno zabrinuo. I svatko je takav kakav jest, i ne vidi zašto bi se mijenjao, niti to može, jer možeš mijenjati neke navike, ali ne i svoju prirodu, temperament.

Kao i u svemu drugom, prihvatiš što si dobio. I tješiš se da je svakako bolje imati srce i osjećati sve nijanse života, plakati i smijati se, pa koliko traje. Ili se pak zaklinješ da je bolje biti razuman i uravnotežen, pa živjeti mirno, i svakako, duže. A zapravo, rasprave su bespredmetne, kad ni jedno ni drugo, ionako nije stvar osobnog izbora.