Piše: Edit Glavurtić

Često čovjek provede godine u blizini drugog ljudskog bića vjerujući kako ga poznaje, a zapravo, vidi samo vanjsku sliku; navike i raspoloženja. Pravo lice ostane nepoznato, jer ono o čemu netko sanja, za čim žudi i što ga čini istinski sretnim nije lako dokučiti. O tome se rijetko govori, jer takva vrsta iskrenosti čovjeka čini ranjivim, a ovaj uniformirani otuđeni svijet različitost teško prihvaća, i rijetko oprašta.

U trenucima malodušnosti dogodi se i da ljudi odustanu od svojih snova.

Ali, snovi rijetko odustaju od ljudi, samo se pritaje i utišaju, pa u jednom trenutku, tko zna čim potaknuti, ponovo ožive navodeći nekog da preko noći napusti obitelj, promijeni posao, odseli u drugi grad, ili nestane bez traga. To su oni trenuci kad susjedi, poznanici a nerijetko i najbliži vrte glavom u nevjerici, nemajući blagog pojma što se to uistinu dogodilo.

Jer, čovjek je velika zagonetka, i drugima, i samome sebi.

Smjenjuje se svjetlo sa sjenama pa nekoga više oblikuje jedno, a drugoga drugo, ali je sigurno da je u svakome oboje, no da bismo se sporazumjeli i razumjeli, potrebno je valjda da se ti trenuci u nama preklope, i da se vrata otvore istovremeno, što je rijetka podudarnost.

I tako, prolazimo jedni pored drugih propuštajući prilike za susrete, i ništa bitnoga ne možemo učiniti da se to promijeni, osim nadati se dobroj sreći, i trenutku u kom će netko sam od sebe otvoriti vrata, i pustiti drugoga dovoljno blizu da podijeli ono što može i želi. Ali, na ono što želi sačuvati za sebe ne treba navaljivati. Drugim riječima, da bi se čovjek istinski nekome približio treba poštovati granice; tuđe svjetlo i tuđu samoću, u svemu što drugi može dati, i u svemu štoi želi zadržati za sebe.