Piše: Marijan Grakalić

Slike, voštane grafike i instalacije umjetnice Ide Ožbolt (1973) svjedoče o tome kako intimna stvarnost u cijelosti postaje artefakt. Strepnje i nade, duhovna počela kao i same ideje preoblikovane su u pojavnost kao djelotvorni instrumenti koji nadilaze namjenu da budu tek prigodni. Umjetnički predmeti uvode nas u ono prvo i/ili pravo stanje smisla kreacije koji se ne iscrpljuje tek u namjeri produkcije beskonačne zabave. Upravo u opreci prema takvim namjerama, umjetnica svojim djelima istražuje i proširuje neobjašnjiv horizont onoga što nas navodi i veže uz mogućnost umjetničkog djelovanja kao promjene.

O tome svjedoči i izduženi autoportret velikih dimenzija iza kojeg se ne nazire prag kuće ili vrata, dakle, niti želja da se usvoji bilo što je nametnuto kako bi nas svelo u proporcije propisa ili poželjne i česte običnosti. Tome otporu pridonosi i niz voštanih grafika koje predstavljaju psiho-portrete. Na njima vidimo dotaknuta raspoloženja nemira, ona koja se protive životu u čoporu, nedostatnoj etici ili estetici, jalovom nemaru koji nalik na pogubnu tuberkulozu izjeda pluća onih sila što žele svijet preobraziti u umjetnički akt. Prilike su to vapaja i tuge, borbe protiv besmislenih nakana generalizacije ljudskih osjećanja i nerazumijevanja. Žestoka upečatljivost tih radova svjedoči o unutarnjem stanju u kojem je intimni doživljaj presudan za njegov vizualni izraz.

Instalacije od žice i kartona predstavljaju značajnu organsku artificijelnost čija je namjera da oplemeni ne samo pogled nego i duhovnu svježinu prostora. Iščitava se tu čitav niz alegoričnih naznaka, no u suštini osnovne linije i spirale okovane ili omotane žicom teže doživljajnom upućivanu na ona osnovna počela koja su od početaka predmetom umjetničkog interesa. Meandri i čitavi zaljevi isprepleteni su vješto, ponekad zamaskirano, kako bi bila provokativnima. Raskošna razvedenost, dječja slikovnost koja nastoji doseći primordijalni prikaz crteža i neusiljenost izvedbe govore o mogućnosti autorice da se područje kvarta, kuće ili svijeta ne doživljava više kao neka nedolična nevoljkost. Prkos i srebrne niti žice, posuđeni i pretvoreni svijet koji oponaša i opet stvara drevne barikade protiv neukosti i glupe rđe, ovdje je izražen čisto i u svoj svojoj punini.

Postoji ona srčanost koja se ne opaža na prvi pogled, ali kada se jednom oslušne njezino zvonce, moguće isto ono koje je nekada u starim kino-dvoranama najavilo početka predstave, tada se umjetnost Ide Ožbolt postaje krik protiv tišine, dakako, i intervencija protiv bezobličnosti.

(Izložba se otvara večeras u 18. sati u Galeriji svratišta Cinkuš, Mletačka 9., na Gornjem gradu)