Piše: Darko Biljanović
Fotografija: Mio Vesović

Nemam vremena za bacanje. Pitala si me i odgovorio sam ti. Znaš li koliko pjesama ti još nisam napisao? Možeš li razumjeti da ih nikada niti neću napisati, neću jer imam i prečih stvari za preskočiti. Svakodnevno te moram saslušati, tri puta dnevno moram te razumjeti, to oduzima popriličan broj kalorija, moram te poljubiti nekoliko puta u danu, znaš koliko to kod nas traje. Uz one ostale stvari koje sam poželio u životu, ne ostaje tih sati koji bi zadovoljili tvoju žudnju za pisanim dokazima. Uostalom, što ćeš ti s tim riječima? Jest da ih pažljivo biram, da ih slažem toliko puta ispočetka, sve dok ne dobiju i sjaj i patinu u isto vrijeme… ali kao da tebi patina nešto znači.

Riječ nije za svakoga, tebi će moja pjesma zadovoljiti taštinu, ali ja znam da je ti nećeš razumjeti. Zaboravit ćeš na nju čim me uhvatiš da se na godišnjicu prvog poljupca nisam toga sjetio prije tebe, eh vidiš, hoćemo li mi uopće stići do ikakve godišnjice… I još nešto: nikada nisam volio poljupce u boji. Crno bijela je oduvijek naginjala umjetnosti, boja kiču! Boja je opasna za sve koji nemaju istančan ukus i koji ne znaju umjereno s količinama, s intenzitetima, s kombinacijama. Zapamti to. A pjesmu zaboravi…

Sredina je 1987., gledam kovača u majstorskoj radionici, negdje u Moravskoj, kako spretno koristi ruke i kroti užareni čelik. Tada spoznajem da: „Pjesnik ništa ne zna“
„Majstore, ti ćeš naći sredinu između noža i mača
i iskovat ćeš je.

Ja ću naći istinu između smijeha i plača ali neću znati što bih sa njom!“

Tada sam, a bio sam klinac još, živio pjesmu za tadašnju djevojku. Živio sam je danima, tjednima i dulje, ali nikako da presavijem papir i na njemu doživim te svoje osjećaje, pa da na dnu još naškrabam i svoj potpis. A ona je očekivala, nadala se, strepila, ona je razumjela riječi toliko duboko da je zaslužila da ih zapišem. Ja sam pak buljio u svoje sjećanje na tog kovača i spoznavši koliko je riječ varljiva oblika, odustao. Strah, sebičnost, tko bi ga znao… Načekala se, dobila je pjesmu, doduše tek kada više nije bila moja i kada joj to uopće nije bilo važno. Ali meni jest. Iščekivao sam tu pjesmu barem koliko i ona. Tada sam je razočarao, svjesno, namjerno, sebično, jer se meni te moje riječi nisu dovoljno svidjele. Tražio sam nove riječi, želio sam biti pjesnik dovoljno dobar kao što je dobar onaj kovač. I tu sam, u toj potrazi, zaboravio bio na nju.

U to vrijeme sam bio nitko, tek s velikim V na kraju.