Piše: Edit Glavurtić

Prije par dana u Rijeci je malena djevojčica, dvogodišnjakinja, umrla od predoziranja lijekovima, antidepresivima. E, sad! Da je bila kćer nekog para koji je različit na nacionalnoj osnovi, ili barem gay, pa da vijest osvane na svim naslovnicama, da dolije ulje na vatru pa uzbuni javnost, možda, ali samo možda bi se u svemu tome pokrenulo i pitanje odgovornosti.

Umjesto toga, malena sirotica bila je kčer sasvim običnog anonimnog ološa za koji se pretpostavlja da ju se zanemarivao i zlostavljao, pa je najvjerojatnije pijan i drogiran nakljukao tabletama da je umiri.

Bili su „u tretmanu“ i Centar za socijalnu skrb trebao ih je nadgledati.

Ali, izgleda da nije . Pravobraniteljica za djecu kaže da će istraga utvrditi je li bilo kakvih propusta. To je dobro znati. Baš umiruje.

U kolektivnoj euforiji naših trenutnih „za“ i „protiv“ vijest o ovoj grozoti potonula je u zaborav i prije nego što je uopće postala vijest. I nitko, ama baš nitko nije se oglasio da javno osudi ovaj užas, nitko nije pokrenuo bilo kakvu raspravu o bilo čijoj odgovornosti, prijedlog da se djelotvornim zakonima ispita tko je zakazao, a krivci kazne, da se uspostavi kontrola, i napokon nešto učini da se tu sirotu djecu nekako zaštiti.

Ali ništa. Ni glasa. Muk. Imamo mi i važnijih tema trenutno, nego što je smrt djeteta.Pa je ova kratka vijest nakon dva dana već zaboravljena.

Na što me obuzima najdublja žalost, bijes i tupa bespomoćnost pred pravim, iskreveljenim licem naše bezosjećajnosti, ravnodušnosti, licemjerja i ispraznosti.