Piše: Edit Glavurtić

Kad bih zastala da zahvalim najvažnijim ljudima svoga života, tko bi oni bili?

Čije su zasluge, tko je oblikovao moje bića ovakvim kakvo je danas?

Kome bih posvetila trenutak i rekla – hvala, ti si trešnja na vrh moje torte?

Sve što sam stvorila, i što jesam, nastalo je iz nečeg što je već prije bilo tu, i zapravo nikad, ni na jednom dijelu puta nisam bila sasvim sama.
Bilo ih je koji su sve vrijeme stajali u sjeni i tiho me poticali, zato nikad ne zaboravljam da dio aplauza pripada njima.

Prijatelji, Učitelji, Ljubavi, Roditelji… koji su sanjali moje snove i bolovali moje neuspjehe. Koji su me učili koliko je važno tragati, i strpljivo vjerovali, kad sam sama prestala.

Neki su bili kratkotrajan bljesak nakon kojeg više ništa nije bilo isto.

Drugi su me podupirali vjerno godinama, kroz stotine mojih dnevnih zlovolja, umora i spoticanja. Neki su me razumjeli, neki voljeli a neki jednostavno ostali, kad nikog drugog nije bilo. Nekolicina njih oblikovala me kroz bol, onim što su mi uskratili, a žarko sam željela, ili iznevjerili… pa se i to utisnulo kao znak, trajan, dubok, moj.

I zato jer nikog ne mogu izdvojiti – svima hvala.

Bez vas ne bih bila ovako tvrdoglava u neodustajanju. Ni zaljubljena u život. Ni ranjiva, začuđena, na vječitom početku.

Možda će vas negdje stići moja zahvala, a možda nikad za nju nećete saznati, jer ne znam kako, ni kome da je uputim. Ovo je zapravo najbolji pokušaj, nešto kao bezimena posveta koja nikad neće biti napisana, ni glasno izgovorena.