Piše: Edit Glavurtić

Bila je to divna torta, sklad aromatične mrke podloge od maka prekrivene šumskim voćem i želeom. Uz nju se mogao po želji servirati šlag, prava poslastica i osvježenje za ljetne vrućine.

Radila sam je krajem srpnja, kao iznenađenje mojoj Nadici za rođendan. Bilo je jako vruće, torta se trebala satima hladiti i čekati svoj trenutak dok se vratimo iz restorana, gdje smo rođendan slavili.

Večer je bila topla, Nadina djeca igrala su se u vrtu, mi odrasli za stolom smo se smijali, jeli, nazdravljali u raspoloženju vedre opuštenosti. Život je prema nama bio dobar, a mi puni planova i dobrih želja.

Nitko nije mogao naslutiti da Nadica sljedeći rođendan neće dočekati, sedam mjeseci poslije pokositi će je bolest kojoj od užasa ne smijem izgovoriti ime.

Neočekivano se vinula put onih nebeskih livada da se pridruži šetnjama moje Bubi.

A ovdje dolje, u mom svijetu ostala je još jedna prazna stolica.

Čudan je to osjećaj, ta konačna spoznaja o odsustvu čovjeka, dugo, dugo mi je trebalo da shvatim da nikad više u telefonskoj slušalici neće odjeknuti njen glas, da u svojoj elektronskoj pošti više nikad neću naći njen mejl, ni dobiti čestitku za rođendan ili Božić.

Često u filmovima gledam prizor kako ljudi da bi si olakšali pođu na grob osobe koju su izgubili, pa tamo s njom razgovaraju.

Ja na grobljima nikad nisam osjetila sličan poriv, samo jak osjećaj da mojih dragih tamo nema, i da to nije mjesto na kom me mogu čuti.

Dovoljno mi je, kad naiđe jedan od „onih“ dana skuhati kavu, i postati svjesna prve prazne stolice u prostoriji.

Odjednom se sve vrati i preplavi me; i vrijeme koje smo provele zajedno, uspomene. I ne samo to; tu je potreba da govorim o filmovima koje sam vidjela, knjigama koje sam pročitala a znam da bi se i njoj svidjele, novom receptu za kolač, potreba da joj kažem da ću otići jednom u Toskanu i pod čempresom prostrti stol sa bijelim stolnjakom, jesti kruh i masline, piti crno vino, gledati noćno nebo, sve kako smo se dogovorile.

Sjedim tako nasuprot prazne stolice, sebi u bradu razmotavam priču, istovremeno i puna i prazna, i tužna i na neki čudan način sretna. Toplo mi je u tim mislima.

Toplo od miline i zahvalnosti na tolikim lijepim trenucima koje smo dijelile, na svemu što nas je povezivalo u našem zajedničkom vremenu koje na neki čudan način nije ni prošlo.

Fizička praznima teško mi pada, odsustvo glasa i dodira, ali na sve druge načine osjećam je tu negdje.

U žutim narcisima, u Sadeinoj glazbi, u sjećanju na rođendansku tortu. I preplavljena sam nečim što nema imena, ili se možda zove najljepšom riječi na svijetu – ljubav!

Koju smrt ne može ni prekinuti, ni umanjiti, koja traje u svim dimenzijama jednako, sveobuhvatno, beskrajno, vječno.

Znam da će mi trebati još vremena prije nego što budem u stanju napraviti Nadinu tortu.

Onu kojom sam je iznenadila za posljednji rođendan, i kasnije nazvala njenim imenom.

Znam da to moram učiniti, jer kad za to sakupim snagu to će značiti da sam prevladala osjećaj odvojenosti i konačnosti, i da se moja tuga izjednačila sa zahvalnošću.

Prvi će zalogaj biti pobjeda, slana od suza i slatka od ljubavi.

Pa kad punih usta i mokrih obraza budem sjedila nasuprot praznoj stolici grliti ćemo se nas dvije kroz prostor i vrijeme, u razgovoru kojem za potpuno razumijevanje nisu potrebne riječi.