Davno su sinule zviezde

Davno su sinule zviezde – oh! dođi [dodji!] s mramorna dvora!
Gle triemom stupova bielih mirno se spuštaju sjene
I srebren se mjesec sjaji tamo sa plavetnih gora
Oh dodji ljubljena moja! oh dodji po mene!

Gdje romon je vode, dodji! Gdje nizko padaju grane
I šume visoka stabla i najljepša zviezda sije,
Gdje biserna rosa kapa, kad ponoćni lahor dane
Gdje se začarana ptica šumeć krili i krije –
Mjesec kud čara, dodji! … Oh, dodji ljubljena moja!

Svjetal će alem blistat na tvome snježnome čelu,
Na mojih će grudih počivat spokojno glava Tvoja,
Prekrasna Tvoja glava u čarobnom, snenom velu!

Oh, dodji! Po putovih bijelih, davno se spuštaju sjene,
I srebren se ljeska mjesec tamo sa plavetnih gora
Oh dodji, ljubljena moja, dodji po mene!

Cvieće Ti metnuh divno, na uzlazu dvora!

(Vladimir Vidrić, 1900-te, slikovnost: Rober Auer)