Piše: Romano Bolković
Slikovnost: Ivan Meštrović

„Večernji list“ objavio je esej o homoseksualnosti naslova „Kad dvojica ili dvije tepaju ‘dijete moje’ – licemjerno lažu!“, akademika Slobodana Novaka. Tekst izaziva zgražanje i gađenje.

Istovremeno, zaprepaštava posvemašnja nesposobnost Novakovih oponenata na Facebooku da mu odgovore iole relevantnim argumentom. Nedostatak građanskoga odgoja ovdje uzima danak. Kako u, možemo kazati s punim pravom: fašizoidnom biologizmu Slobodana Novaka, tako u brbljavoj afaziji kritičara.

Pročitajmo prvo Novakov tekst:

„Na svijetu ne postoji, niti je ikada živjelo ni jedno jedino ljudsko biće kojemu nije bila – dekretom sudbine – uskraćena većina ljudskih prava: bioloških, građanskih, strukovnih, fizičkih, duhovnih itd., pa i spolnih. Jer svako je pravo uvjetovano i ograničeno mogućnošću. Čak i pravo na život uvjetovano je stanjem organizma i uvjetima preživljavanja. Samo, mnogi su toga svjesni i s time suživljeni, a neki bahato zahtijevaju ono što im ne pripada, jer misle da imaju i sva formalna prava kroz pravo “slobodnog izbora”.

Ali, kako se uopće može govoriti o slobodnom izboru ako se radi o osnovnim prirodnim zakonima!? Tjelesni organi imaju svoju funkciju, koju ne možemo birati ni mijenjati. Pravo na različitost? Da, svakako imamo pravo na različitost! U svemu, osim u onome za što nemamo osobne mogućnosti da ga ostvarimo. I, razumije se, ni u kriminalu. Može li se slobodnim izborom promijeniti psihička devijantnost? Može li se fizička nedostatnost poništiti slobodnim izborom? Mediokritetski mozak zamijeniti visokim faktorom inteligencije? I koji se uopće vitalni prirodni zakon može slobodnim izborom izmijeniti, a da to ne bude neprirodno i nakazno? Može se nadoknaditi ili odstraniti organ, ali samo u istoj funkciji. Korigirati vid, nagluhost, može se gristi zubnim protezama, može se djelomično nadomjestiti amputirana noga, odstraniti mandule, žučna kesica, može se i disati na kanilu, premošćivati žile i crijeva. Ali samo prisilom krajnje nužde, da bi se sačuvala funkcija, ne nikakvim voljnim slobodnim izborom. I tek – oskudnom umjetnom nadoknadom, a najčešće zakinućem i siromašenjem, pa i sakaćenjem. I ne može se jetrom zamijeniti srce, ni slušnim aparatom ispraviti vid…

Čovjeku u organiziranoj zajednici ne pripadaju društvena prava na djelatnosti kojih svrhu ne može ispuniti. Može ih do mile volje inokosno pokušavati ostvariti, ali ne i legalizirati. Praktički, nitko ne može spriječiti skakanje bez padobrana. Može nam biti ne znam kako žao ako nemamo pravo biti astronaut, rekordni ronilac na dah, virtuoz na violini. Ali nemamo pravo natjecanja čak ni sa zviždačima kroz prste, ako nam to ne ide; a puhati u šaku možemo do mile volje… Ne ćemo zbog toga s onima koji dijele našu sudbinu krenuti u povorku gradom i skakutati u tankim trikoima treskajući jalovim grudima, bolje reći nedojkama ili puzdrama, fućkati, udarati činelama, bubnjevima i tamburinima, mahati krpicama, ispisivati svoju uskraćenost na transparente, panoe i zastave u svim duginim bojama… pa onda još svoje egzibicije i svoje tobožnje ogorčenje i želju za promocijom i publicitetom paradoksalno i komično nazivati Paradom ponosa. Ima u ovom našem konzervativnom narodu izreka: Čega se normalni stide… time se oni drugi ponose. Možda bi neki frustrirani daltonist mogao isto tako paradno i ponosno zahtijevati zabranu obojenih svjetala na semaforu ili boja na zastavi, jer nisu prilagođene njemu; možda bi neki slabovidni astigmatičar zaželio pilotirati; bezbožnik tražiti crkveno vjenčanje; nepismeni sveučilišnu katedru; idiot ministarsku stolicu… Istina, ni to se danas pouzdano ne zna… ali pretpostavljam da im ipak ne bi bilo odprve udovoljeno, čak ni prema političkim mjerilima. Iz jednostavnog razloga: što je bjelodano kako nisu u stanju ispuniti svrhu, ili barem ne potpuno, pa ni zadovoljavajuće.

Doduše, lažni demokrati i kvazi liberali, degenerirana ljevica, prodaju svoje prigodne floskule o jednakim pravima za sve manjine, apsolutizirajući sve odreda, kao da svaka manjina koja nije kriminalna, ima pravo na javno priznanje, posebnu zakonsku zaštitu i potporu, izjednačavanje s nacionalnom, jezičnom, vjerskom, ili političkom manjinom, i to upravo u svojim devijantnim i ekscesnim segmentima. A manjina ima mali milijun! Dakako, zakonodavcu je kudikamo jednostavnije, na primjer, ovisnost o drogama proglasiti kriminalom, i nesretnike satrapski kažnjavati, nego zaštititi manjinska ljudska prava narkomana, alkoholičara, kockara, pušača. Izjednačavanje u svim pravima svih ekscesnih manjina bez ikakve selekcije, nalikovalo bi izjednačavanju paraolimpijaca s olimpijcima, bez uvažavanja njihovih hendikepa. Ne zaboravimo da zakon ne samo ne štiti samoubojice i njihovo pravo “slobodnog izbora”, nego, ako može, kažnjava i sam pokušaj, pa i eutanaziju. A kad je tako, zašto onda ne sankcionirati tisućgodišnji etički krimen, zloglasni protuprirodni blud!? Zar je veći grijeh skratiti voljno vlastiti život, pa i vlastite muke, nego lišiti ljudsku zajednicu jednog ili više budućih ljudi?

Ovi veseljaci oskudna stida, što paradiraju gradovima zahtijevajući neke administrativne privilegije, ističući svoje ljudske nemogućnosti kao imanentno svoje pravo, najvažniji dio “zakinutih” ljudskih prava: svoju seksualnu nasladu, ostvaruju, zasad još, ne javno, ali niti tajno, već u relativnoj diskreciji, onako kao i svi ostali. To je tako činio i čini ljudski rod manje-više u svim društvima od početka svijeta, slobodno – jer ilegalno – i u punoj mjeri, osim u zemaljskom raju, ali tamo je to bilo zbog nedostatka partnera (no da su zatražili od Boga još po jednog Adama i po jednu još Evu, bili bi možda heteroseksualci zakinuti. A gdje bismo tek onda bili bez Kaina i nepoznate mu partnerice!?). Danas pak oni mogu i kudikamo više nego samo šetkati Rivom i Zrinjevcem trljajući se kukovima, mazeći se i držeći se za mali prstić, i nitko dobra želudca ne želi im to uskratiti. Pa tako, uostalom, i svi mi drugi, jednostavno prisvajamo i uzurpiramo svoja prava, katkad i sablažnjivo, katkad i bez ponosa, samo dakako, bez šarenih parada. Varamo šutke prirodu praveći djecu tek kada sakupimo novac za pelene i za kolica, a sve ostalo tek marljivo i legalno prezervativno fingiramo, čak i uz odobrenje Svete Stolice, sve do – odlučujućega trenutka, kad zasnivamo novi život. Ali oni traže i ono na što nemaju ni pravo ni mogućnosti, budući da nema u njih ni na vidiku – “odlučujućega trenutka”. Nemaju pravo stoga što nisu u stanju ispuniti svrhu, makar imali i za troja kolica. Oni zapravo i nisu spremni prihvatiti svoju prirodnu onemogućenost, svoju izdvojenost i uskratu, iako je inače deklarativno smatraju velikom srećom, a to je onda njihova privatna proturječna zbrka, frustracija i nevolja, a ne društveni propust. Jer drugi se jednostavno ne žele radovati njihovoj sreći u nesreći, nego su još k tome, srećom, lišeni mogućnosti da budu sretni onim čime su sretni oni. Zahtijevaju svoj separatni status, a u isti mah i izjednačenje s onima od kojih se naglašeno razlikuju, s kojima hoće biti različito-jednaki. Ne prihvaćaju činjenicu da su devijantni, neprirodno usmjereni, a da su im ipak sva tjelesna zadovoljstva sačuvana, i samo neka socijalna i formalno-administrativna, po svakoj ljudskoj logici, uskraćena; da su u neizmjerno manjoj mjeri oštećeni negoli, recimo, dvospolci, uškopljenici ili nemoćnici, kojih ipak nigdje nije čuti ni vidjeti. Da im nije toliko stalo do egzibicionizma i neshvatljivo bestidnog publiciteta, zar im ne bi bilo mudrije, ljudskije, pa i pristojnije, zadovoljiti se svojom srećom, a neke društvene forme zanemariti primjereno stanju stvari, negoli na njima tako bučno ustrajavati i zamarati klonulu državu i prekapacitirani Sabor? Jer time samo degutantno skreću pozornost na svoju nakaradnu osujećenost i uznemiruju većinsku javnost, ljude koji svoje prirodne sklonosti ne namjeravaju oglašavati i promicati (osim u pornografskom tisku), jer nemaju za to potrebe, ne pokreću lažne dileme, ne odvode u bludnju nedorasle i nezrele, ne preusmjeruju njihov odgoj i opredjeljenje, ne bacaju državu u trošak, ne dižu specijalce s nedjeljnoga ručka, ne ometaju gradski promet, ne deranžiraju hrvatske ministre i ministrice (koji bi, umjesto demagoškog posjeta i aplaudiranja paradi, posjetili radije koju pivnicu ili solarij). Ti većinski njihovi antipodi, povremeno samo lijepo, obično u sreći, tišini i zadovoljstvu stvore po koji novi ljudski život. Tako ispune svoju namjenu i poslanje u prirodnom lancu reprodukcije, i onda uživaju u dječjem smijehu, i to s autorskim pravom!

Onaj tko je prirodno onemogućen, ne može nikoga kriviti i ni od koga tražiti da mu nadoknadi njegovu prirodnu uskraćenost nekim zamjenskim paragrafskim nadomjestcima, kao što ne mogu žena i muž međusobno zamijeniti svoje prirodne uloge i funkcije. Kad dvojica ili dvije tepaju “dijete moje” – licemjerno lažu! A tražiti tako bučno i rezolutno da se uspostavi besmisleni i surogatni privid, komično je i groteskno, nakazno, i asocijalno do apsurda. I može uživati i, nažalost, uživa licemjernu podršku samo u dekadentnim slojevima suvremene moralno razrovane civilizacije.“

O čemu je dakle riječ?

Novak perifrastički govori o prirodnoj uskraćenosti istospolnih parova da stvore novi život. Tu uskraćenost vidi kao „nakaradnu osujećenost“. Ova je opaska dovoljna da se Novaku odgovori jednakom mjerom: njegov je tekst idiotski pamflet moralne nakaze koja je život proživjela a da nije pročitala, ili razumjela, temeljne dokumente na kojima se zasniva civilizacija u kojoj se taj mizeran život predugo živio. S druge strane, nažalost, i Novakovim se oponentima mora kazati da su – imbecili. Imbecili, jer ja ovakvu nemoć pred ovako glupim argumentom nisam odavno vidio; točnije, ne pamtim da sam je ikada vidio
.
Novak dakle kaže: pederi i lezbijke prirodno su uskraćeni (jer ne mogu pri-rađati djecu, nastaviti vrstu.)

I, odatle misli da slijedi kako nemaju jednaka prava kao većina, dakle osobe koje zajedništvo traže u vezi muškarca i žene, jer da su prirodno onemogućeni u toj krajnjoj svrsi zajedničkoga života, prokreaciji.

Ono što me zaprepaštava izostanak je jednostavnog odgovora:

Ljudi su pred zakonom jednaki. Prirodno, ljudi su nejednaki, različiti su. Mjesto izjednačavanja tih prirodnih različitosti, jednakost je čovjeka kao građanina/državljanina pred zakonom. Ljudi su prirodno različiti, ali po pojmu jednaki. Kao prirodna bića, ljudi su osobiti; jer su osobite osobe, nesumjerljivi su. Ono što ih kao osobe koje su po prirodi različite izjednačava, jest pojam građanina: korisna fikcija koja je svima zajednička, nikome svojstvena. Čovjek je po prirodi biće zajednice kao i biće komunikacije, glasnog očitovanja svoje umske prirode. Kao biće zajednice, društveno biće, čovjek je s drugim ljudima ravnopravan, mada je kao osoben od svake druge osobe različit: kao osoba, čovjek je po prirodi neravnopravan: jedan je brz, drugi je uman, treći muzikalan, etc.; kao društveno biće, čovjek je po svojoj ljudskoj biti ravnopravan svim ljudima svijeta, bez obzira na svaku prirođenu mu različitost.

Umjesto da uvaži bilo koji od ovih jednostavnih, razumljivih stavaka, Slobodan Novak ne samo da inzistira na pukoj biologističkoj različitosti, već tu različitost, što je najsubverzivniji moment njegova teksta, shvaća kao odstupanje od normalne: kao ab-normalnost, kao nastranost. Nastrane, naravno, u izvedenoj formi valja liječiti ili iz organske zajednice normalnih odstraniti. Za to postoje zavodi, u konačnici, oni u kojima takvi finalno budu oslobođeni, kroz rad, kad već misle, ta pederska lijeva bagra, da je čovjek homo faber, da je tek po radu čovjek.

Slobodan Novak nije divljački zabrazdio stoga jer brak vidi kao poprište prokreacije; kad bi tome bilo tako mnoge bi ga suvremene znanstvene biologističke teorije ljubavi podupirale: na početku tog suvremenog, egzaktnog tumačenja ljubavi kao igre hormona, nalazi se začudna definicija: ljubav je ovisnost. Oni isti kemijski procesi koji ravnaju ovisnošću junkiea, na djelu su i u ljubavi. Trezvena današnja znanost hladno će kazati da je ljubav kemijski uvjetovano stanje uma kojim upravlja dio naše genetske popudbine potpomognut sociokulturnim utjecajima poput našega odgoja. Ne manje obeshrabrujuć je razlog romantičnih veza: u njima smo da bismo kao roditelji brinuli za nemoćno potomstvo; kemikalije koje kolaju našim mozgovima i tijelima u ljubavi imaju nekoliko svrha, ali im je primarni cilj biokemija opstanka. Evolucijski imperativ, ništa drugo: strictly business, nothing personal: zaljubljivanje svedeno na komunikaciju feromonima u službi nastavka vrste. Ljubav je u riječ kemijska ovisnost kojoj je svrha omogućiti nam reprodukciju. Argument da je brak i ekonomska i emotivna veza sasvim je time irelevantan: spomen ekonomskih razloga navodi na odgovor: pa onda registrirano partnerstvo dostaje; spomen emotivnih veza može se diskvalificirati jednostavnom biokemističkom sofisterijom. Dapače, ako pažljivije pogledate sve te teorije, ugledat ćete nešto nevjerojatno: listom su homofobne! Ako je svrha kemijskoga atanora biokemija opsatanka, onda se tu govori o ljubavi kao uistinu povlastici raznospolnih partnera. Nigdje naime ni riječi o takvoj prirodnoj ugođenosti našeg biokemizma koji hormonalno privlači istospolne partnere.

Ono bitno, dakle, nije zaštiti brak kao zajednicu koja jamči opstanak vrste: tu, ako se bolje zagledamo, samo nasjedamo na Novakov argument, uvažavamo ga, i pokušavamo dopuniti. Sve je u tome da taj argument – odbacimo.

Naime, pa što ako zajednice istospolnih partnera prirodno ne mogu prirađati, nastavljati vrstu? Ako je to kriterij, uostalom, jednostavno ga je demontirati: već danas bismo mogli znanstveno omogućiti i takvo što, nije to nikakva znanstvena fikcija. No, to je protuprirodno? Zašto? Zato jer čovjek svojim intervencijama tehnološke prirode zadire u bogomdani corpus? Da? A pacemaker nije to isto? Proteza invalida nije takvo što? Konačno, poopćimo taj stav: zar cijela naša povijest nije kronologija emancipacije od prirodnih uvjetovanosti? Ili bi to ljepše zvučalo kantijanski, riječima oca prosvjetiteljstva: zar nije sve do toga da se prirodni kauzalitet nadomjesti kauzalitetom iz slobode?

Ili opet, pa što ako istospolni partneri ne mogu rađati djecu? Zašto ih ne bi usvajali? Zašto se misli da bi dijete normalnije raslo uz Slobodana Novaka i bilo koju ženu ovog erotičnog svijeta, no uz neke dvije sretnije žene, veselije već time što nisu Novakove? Zašto mislite da je nesretnije usvojeno dijete koje raste uz uspješan gay-par, nego neki siroti Štef koji se skriva po vinogradu dok japa kolcem o Martinju privodi svrsi raznospolnu mu mater?

Ono što odbacujući Novakovu argumentaciju odbacujemo njegov je nazor na čovjeka kao apovijesno biće: biće koje je normirano svojom prirodnošću, nemoćno pred prirođenim datostima, biće koje u tako oskudnoj antropologijskoj vizuri mora potražiti spas u obogotvorenju te statike, jer kako bi inače iskupilo svoju abderićansku ograničenost: samo ako je dragi Bog stvorio muškarca i ženu da dovijeke budu takvi kakvi jesu, s jedinom svrhom da se plode i množe, s tako glupom istinom možete lagati cum venitas Dies Irae. Pomisao da bi čovjek od sebe mogao tijekom svoje povijesti nešto učiniti, pa je ta povijest historija njegova postajanja čovjekom, Novaku je apstraktna i neshvatljiva kao majmunu mikser: zagleda li se dublje u nju, samo će si oči iskopati.

Ali, ne čudi da to Slobodan Novak ne razumije. On je književnik. Književnici imaju jednu prednost koja je mana: zato jer se lakše izražavaju no druge struke misle da su oni povlašteni tumači najrazličitijih istina. Naivno, arhaično vjerovanje, nažalost tipično u ovim krajevima kojima ne manjka plemenske svijesti: u novije vrijeme zagovornik je takva nazora Miljenko Jergović u preočito anakronojh i dozlaboga nekulturnoj koncepciji položaja književnika u Kozmosu: on bi da je Krleža/Aralica, onaj Žretac koji po povlaštenom položaju svoje umjetničke jurodivosti ima izravan kontakt s onostranim, otkuda crpi nadahnuće, i izravno, in spiritu, bez cenzure zemaljskih sila, tumači volju višnjih sfera, prekoravajući i opominjući suvremenike zbog neospornih i bogoneugodnih društvenih aberacija i svekolikih anomalija.

Slobodan Novak je upravo istakao svoje primogeniturno pravo da tumači istine Kaptola što gori u Gloriji Neba, bivajući kao književnik u velikoj neprilici zbog neshvaćanja razlike spola i roda, čemu mu, istini za volju, na ruku ide i sam hrvatski jezik, kojim Novak gotovo lezbijski gipko draška svoje bogobojazne čitatelje:

Razlikovanje roda i spola, da ga podsjetimo, civilizacijski je relativno novo. Uvode ga u diskusiju feministkinje a vezano je paradigmatski uz rečenicu koja je dio opće kulture: Žena se ne rađa, nego postaje. Iz te rečenice Simone de Beauvoir slijedi razlikovanje spola kao nečeg što je prirodno, i roda koji je društveni konstrukt. Razlikovanjem između spola i roda prirodnost se razlikovanja muškog i ženskog spola ne dovodi u pitanje, ali ono što je dovedeno u pitanje i što rečenica Simene de Beauvoir znači znači jest da biti ženom u određenoj civilizaciji je projekt kulture. Prema tome, spol je prirodna, rod dinamička kategorija, kategorija koja se mijenja, i u određenom društvu postoji historijska naraciju što to znači biti žena: nije isto biti žena, naime, 1912. i 1999. Godine. To se najdramatičnije vidi iz druge rečenice koja je proslavila feministički pokret: Biologija nije sudbina. Kad tome ne bilo tako, onda bi žena bila ono što je bila u spilji: rodilja. Ono što se događa civilizacijski razlikovanje je prirodnosti, biologije žene i njene rodne sudbine. Ta je ideja imala velike reperkusije u mobilizaciji žena: dovodi, na primjer, do razlikovanja muške i ženske perspektive, muške i ženske kulture, štoviše razlika muškog i ženskog svjetonazora. Mada, tu postoje dvije razine: Je li ta razlika Weltanschauunga prirodna, ili kao rezultat roda? Ono što je ovdje presudno jest odvajanje muževnosti i ženstvenosti, pri čemu društvo određuje što je prihvatljivo za muškarce i žene, što je muževno a što ženstveno ponašanje. No ovdje moramo uvesti još jedno bitno razlikovanje: ono koje je napalo razlikovanje spola i roda iz lezbejskofeminističke perspektive, koja se pretače u queer teoriju. Taj argument glasi: razlikovanje spola i roda ne valja iz jednog fundamentalnog razloga: ne valja jer i to razlikovanje ima binarnu strukturu muškog i ženskog roda; bez obzira je li riječ o spolu ili rodu binarnost strukure perenira, a biseksualci i interseksualci, npr., ostaju izvan te strukture. Stoga valja redefinirati pojam roda, ili ga odbaciti jer je vezan uz prirodnost spola: dvojnosti bi se roda i spola trebali lišiti, kao što bi se trebala dovesti u pitanje i sama prirodnost heteroseksualnih odnosa, iz koje izvodimo heteronormativnost i heteroseksizam, tj. poimanje čitavoga društva kao heteroseksističkog.

No, teorija roda u hrvatskom jeziku ima silan problem: sam jezik. Izvorno nastala na francuskom i engleskom, u hrvatskom pati od naročitog nedostatka: sam hrvatski jezik se protiv razlikovanju roda od spola. Postoji dakle problem jezika i njemu inherentna konzervativnost. Već sam naziv rodnih studija engleski sugerira nešto neutralno, jer gender je neutralno određenje, dok rod upućuje na nešto prirodno. Uostalom, kao i rodbina, rodno biće, urod, narod, porod, priroda, rodnica, roditelj, urođenost… Pogledajmo sada taj niz na engleskom jeziku: kinship, relatives, species being, crop output, people, nation, birth, nature, vagina, parent, inborn. Riječi koje u engleskom nemaju nikakav etimologijski zajednički osnov, u hrvatskom su duboko ukorijenjene u – rodu. Pojam roda uvijek je povezan s rađanjem, sugerirajući da je rod nešto pridodno. Moglo bi se zaključiti da se sam hrvatski jezik protiv razlikovanju roda od prirode te da se opire tvrdnji da je rod odvojiv od prirode. Hrvatski se opire jednom dijelu queer teorije, ukratko.

Možda je i stoga, ne uspijevajući se izdići iznad borniranosti prirodnih ograničenja ahurwatskog straight-jezika, Slobodan Novak izgubio živce i postao fašist. Time je književnik Novak konačno ispunio svoju svrhu.