Piše: Edit Glavurtić

Rijetko mi se obrati imenom, umjesto toga kaže „ružo moja“, a ja se rastopim od miline jer te riječi prosto zamirišu kad ih ona izgovara.

Nikad me nitko nije tako zvao. Daje mi osjećaj da sam posebna, ne zbog neke moje posebne vrline, nego zato jer jesam, i to joj je dovoljno.

Baka Kata je sestra mog pokojnog djeda Ivana, onog koji je imao četrdeset godina kad je prilegao da malo odmori, okrenuo glavu prema zidu, i samo tiho izdahnuo. Nisam ga nikad upoznala, osim po pričama, ali njegova sestra Kata ima sve osobine prave bake, onakve kakva se nađe samo još u slikovnicama, i starim pričama.

U Đurđevcu ima svoj mali vrt, u kojem uzgaja povrće, sama radi zimnicu, i kod nje je sve „eko“, jer pripada vremenima kad druge varijante nisu postojale. Tim svojim lijepim staklenkama s povrćem i pekmezima na jesen obraduje nas koji živimo u Zagrebu, i okupimo se oko njenih kolača od maka i oraha, koji su nekako drugačiji od svih ostalih.

Niti joj je teško mijesiti, niti joj je teško na drugi način ugoditi, a ima onu divnu osobinu da u njenoj blizini čovjek sam sebi ispada nekako bolji nego što jest. Osim toga, neugodno se zbog sitnice potužiti ženi koja će ove godine navršiti devedeset godina, i nikad se ni na što ne žali.

Prije nekoliko godina došla je na moju izložbu u Bjelovar gdje je strpljivo i sa smiješkom stajala cijelu večer odbijajući stolicu, jer „nitko drugi ne sjedi pa ne bum ni ja“ u gesti one divne starinske strpljivosti koja je uvijek na usluzi, ali iz pozadine, da ne smeta.

Gdje dođe u goste, svatko je zadržava da ostane još nekoliko dana. Nikad nikom nije “rekla žalnu riječ”, i u svemu, djeluje bolje od bilo kojeg psihoterapeuta. Kad sam je zadnji put vidjela, imala sam problem koji me mučio, na što je ona samo uzela moje ruke, pomilovala ih i rekla „Ružo moja, ništ se ti ne brin, sve to bude dobro, buš vidla, kad ti ja kažem… ma zna baka!“ I zaista, nakon nekoliko mjeseci, sve je bilo dobro.

Baka Kata pripada rijetkoj kategoriji ljudi hrastova, iznad čijih su krošnji prohujale mnoge oluje, ali su korijenjem srasli sa tlom, tako da ih ništa ne može poljuljati. Oni su tiha ravnoteža izvan i iznad svega, čvrsta konstanta u moru banalnosti, pomodarstva, loše politike i društvenih kriza, snažni kao stari hrastovi koji su proživjeli puno toga, ali pamte samo dobro.

Jer znaju da svako zlo kad tad prođe, i o tome bez puno riječi svjedoče svojom dječjom prostodušnom dobrotom, povjerenjem prema životu i odsustvom svake zloće. To je onaj bezvremeni hlad koji vraća nadu, liječi umor, a ponekad i spašava.