Piše: Emir Sokolović

Tačno. Uvijek se postoje izgovori zašto nešto ne učiniti. Na tisuću. Utroši se nesagledivo mnogo energije u to. Dovoljno je samo pokušati. To bi trebao da bude slijed. Na žalost.

Živjeti na teritoriji koja ima sve, a nema ništa, više je nego interesantno pod uslovom da ste ispunili prvu Marksovu tezu – ekonomsku neovisnost. Nerijetko ni to nije dovoljno. Uz pomenuto jako lijepo bi kročilo samopoštovanje – element stran mnogima u današnjici.

Kako to realno sagledati; imati sve a – pri tom –ne imati ništa. Više nego jednostavno. Niko, danas i ovdje, ne može zanijekati postojanje resornog ministarstva unutar kojeg je obuhvaćena i kultura. Ili uhvaćena?! Nikada se ne zna. I u tom segmentu postoje neki dvonošci koji imaju materijalnu satisfakciju da su tu. I to više nego satisfakciju. Posebice ako se sagleda da nikada nisu posjetili niti jednu pozorišnu predstavu ukoliko nisu u njoj nosili glavne uloge; poslušali arije ako se dominantno ne čuje njihov glas. Forma zadovoljena. Evidentno. A funkcija?! Ne treba baš u svemu istrajavati. Status: nefunkcionalnost. Izuzeće: partijski i familijarni srodnici.

Nota druga: izdavaštvo. Nikada nije bilo više izdavača – evidentno. Nikada nije bilo manje kvalitetnih djela samo iz razloga da je „kritika“ dala sve od sebe da pokuša iznaći vrijedna djela, ali roditelji pomenutih nemaju što prodati za ukoričenje. Forma zadovoljena i – čak –produkcija nesaglediva. A funkcija?! Ne treba istrajavati u svamu baš po svaku cijenu. Status: disfunkcionalnost. Izuzeće: partijski i familijarni srodnici.

Posljedica: zavjera na međunarodnoj razini. Besperspektivnost.

Ali, imamo mi i svoje „nezavisne“ medije i emisije iz kulture. Evo, jedna upravo počinje. Iz sobe se čuje suprugov glas: „Draga da li da prebacimo na porno kanale; skoro će ponoć!“. „Ne dragi, nikako! Sada će emisija iz kulture; u oba slučaja smo u snošaju…“