Piše: Zvonimir Milčec

Ako me pitate jesam li bil na upravo otvorenom Interliberu – nisam. Ali ne zato kaj si nis poželil onaj poznati mi taktilni doživljaj knjige, prebiranje po hrptovima i šum listanja knjižnog bloka, nego zato da ne doživim razočaranje u susretnu s ponekim živim piscem, kojega knjige inače čitam i volim. Dok sam bil mali nisam imal priliku uživo upoznati ni jednog pisca, tak da sam pisce doživljaval na onaj najljepši, romantičan, način; kao, oni su izmišljeni kao i njihovi junaci. Kasnije kad sam pisce imao prilike osobno upoznati, a s mnogima se i družiti, ne rijetko bih se razočaral, shvativši da poneki od njih kao osobe zbilja nisu zaslužili svoje knjige! Rijetki su to shvatili, kao moj mladenački libling Salinger, koji je cijelu moju generaciju zarazil sa svojim «Lovcem u žitu». On se nije dao čak ni slikati, a kamo li da bi se naslikavao na javnim skupovima, pa makar oni bili u vezi s knjigama. Iz svjetske klasične literature po nedostupnosti i izolaciji poznati su Proust, koji nije izlazio s kreveta dok je strastveno «Tragao za izgubljenim vremenom», ili Borges, koji je zbog sljepila bio prikraćen (ili u prednosti?) biti u kontaktu s vanjskim svijetom. Bolest je od naših živućih pisaca u većem kontaktu s javnošću i sudjelovanja u društvenom životu posljednjih godina spriječila nekoć sveprisutnog Ivu Kušana. Miroslav Krleža je sam odabirao svoje sugovornike i samo su povlašteni imali pristup na njegov Gvozd. Karizmatični Fric bio je poznat po tome da svoje goste postavlja prema svjetlu, kako bi on promatrao njih, a ne da oni, kako je govorio, u njemu gledaju «starog čovjeka». Od suvremenika skloni su svojoj stvaralačkoj izolaciji naš klasik Slobodan Novak, te autor i jedan od začetnika tzv. generacije literature u trapericama (kultni roman «Čangi») Alojz Majetić.

Naravno da nije samo to razlog mog izostanka s ovogodišnjeg Interlibera. Stvari su mi se, naime, poklopile tako da sam zbog pretumbacije u kući, roštal po policama s knjigama i shvatil da su mi, zbog nedostatka prostora i količine knjižnog fonda, na mjestima knjige poslagane u dva reda, tako da sam na neke naslove čist zaboravil da ih uopće imam. Dosta ih je na policama koje sam samo prelistao ili počeo čitati, na što me podsjećaju «kozje uši» ili markeri u njima. Najviše ih je ostalo nepročitanih iz kompleta «Pet stoljeća hrvatske književnosti», koje sam godinama kao hrčak donosio doma. U tom mom knjižarskom pothvatu pomogli su mi nekoć vrlo popularni antikvari Erik Kovačić iz Gundulićeve, Marijan Krovinović sa Zrinjevca i Živko Stržić iz Ilice. To su imena koja su svojom karizmom toliko svjetlila širila oko sebe da smo se mi zagrebački knjigoljupci oko njih skupljali kao mušice oko uličnr lampe. A kako smo upravo u mjesecu knjige, red je da ih se sjetimo, to više što današnji njihovi nasljednici, koliko god se trudili, trebaju još čekati da dostignu djelić njihove slave. Zahvaljujući njima uspio sam na vlastite police poslagati ne samo sve primjerke već spomenutog kompleta «Pet stoljeća», nego se mogu podičiti i nekim raritetima. Ljubomorno tako čuvam požutjelo prvo izdanje Šenoinog «Zlatarovog zlata» iz 1872., i to, nebute vjerovali, u dva primjerka. Jedan mi je šenkal Krovinović, a drugu Kovačić. Sjećam se te dvojice antikvarskih meštra kako su mi svečano uručili raritetni poklon, s pravom očekujući moju zahvalnost. Kod Živka u Ilici sam se opskrbil s dosta starih «Svjetova» iz dvadesetih i tridesetih prošlog stoljeća.

Iako aktualni Interliber osobno nisam posjetio, nisam propustio pratiti svakodnevne iscrpne izvještaje kolegica s Prvog i Trećeg programa HTV-a s te tradicionalne sajamske manifestacije i još jednom se uvjerio da sveopću moć knjige ne mogu okrnjiti nikakvi novi mediji. Tome bih najrađe dodao i svoj primjer, iako nije riječ o knjizi, nego samo o književnom podlisku, u kojem sam, u stilu «misli globalno, djeluj lokalno», uoči ijednog od prethodnih interlibera, objavio kako na mom prometnom bukovačkom križanju, s kojega sam jednom davno u svijet spustio svoj bukovački «Zvižduk», umjesto prijeko potrebne «zebre», jer ovako ispada da smo samo mi majmuni od pješaka, koji na vlastitu odgovornost prelazimo više nego prometnu ulicu. I nije prošlo nekoliko dana, da nemreš povjerovati, da sam vlastito staro križanje ugledal svježe iscrtano! Našim gradskim komunalcima, koji obično nemaju vremena za književnu smotru na ZV-u, koju s ponosom nazivamao Interliber, ponekad dovoljan i novinski književni podlistak, da bi se zasvijetlila obična ulična lampica…