Piše: Edit Glavurtić

Da životu. Da ljubavi. Da toleranciji. Da dobroti.

Prekrasan je osjećaj uvečer mirno zaspati. Kad znam da sam tijekom dana dala sve od sebe, najbolje i najviše što sam mogla. Možda to nije puno, i sasvim sigurno neće spasiti svijet, ali za dobar san je dovoljno.

Kad moram nešto odlučiti a nisam sasvim sigurna, upitam se bi li moja odluka koga ražalostila, bi li zbog nje netko zaplakao ili bio na šteti? Odgovor mi odmah pokaže put kojim trebam ići.

Usprkos svemu, vjerujem u dobro, i vjerujem u dobre ljude. I mislim da ih na svijetu ima dosta, iako je većina u sebi puno bolja od slike koju pruža. Neki postupaju iz dubokog uvjerenja da rade najbolje, a na kraju ipak ispadne loše. Ili se priklone glasnijem zbog nesigurnosti u vlastiti stav.

Zlo je bučno, a dobrota tiha i stidljiva.

Činiti loše je lako, za to ne treba ni trud, ni znanje. S dobrim je već puno teže, jer za dobro je potreban napor, i snaga, ponekad samosavlađivanje, odricanje… ali ja spoznaja da si dao sve od sebe jedan od najboljih osjećaja uopće. I od toga se ne treba nikad umoriti, ni odustati.
Svakim svojim postupkom šaljemo nešto u svijet, i nije ni najmanje svejedno što, jer nešto će se uvijek i vratiti.

Zato kad god mogu – činim dobro. Ne zato jer sam u prirodi specijalno dobra, nego zato jer sam ziheraš koji zna da s dobrim nikad ne može pogriješiti. Za zločestoću treba hrabrost koju ja nemam.

Da mi se ne bi trostruko vratilo. I kao što jasno i glasno izgovaram “da životu”, jednako tako izgovram i “ne”.
Ne omalovažavanju. Ne nasilju. Ne podcjenjivanju. Ne osuđivanju. Ne mržnji.

Da životu.