Piše: Romano Bolković

Jedna mi misao ne da mira. Naime, obrazloženje Ustavnoga suda sasvim mi je potvrdilo slutnju: riječ je o nagodbi sadašnje vlasti i Crkve. Crkvi se zajamčilo konzerviranje kršćanski posredovanog nazora na brak upisivanjem takve njegove definicije u Ustav, a vlast će ostati još mandat ista, uz potporu Crkve. (Uostalom, to je i želja EU: ljevica je podatnija za poslove obnove zapadnobalkanskih veza.)

Eo izvoda: interpretacija odluke Ustavnog suda naglašava: “Nadalje, i još uvijek u kontekstu načelnih pitanja, Ustavni sud ističe da se referendumi ne mogu provoditi oko pitanja koja ne uvode ništa novo u pravni poredak: niti mijenjaju, niti brišu postojeće odredbe. Takvo ograničenje proizlazi iz ustanovljenih standarda dobre ustavne vladavine, a izražena su jasno i u mišljenju tzv. “Venecijanske komisije” u odnosu na Mađarsku (lipanj 2013.). Radi se o nedopustivosti tzv. “sistemske konstitucionalizacije” zakonske materije (prenošenje u Ustav materije koja je inherentno zakonska) čime se izuzima iz nadzora ustavnosti određena materija i time narušava osnovno ustavnopravno načelo diobe vlasti. Mogućnost konstitucionalizacije iznimna je i odnosi se samo na uski krug pitanja koje se odnose na “duboka sociološka i kulturološka obilježja društva”. A o tome je ovdje upravo i riječ, stoga je referendumsko pitanje o ustavnoj definiciji braka dopustivo.”

Shvaća li se sada u čemu je stvar? Prije dva mjeseca sam napisao: “Ako se temeljem ishoda referenduma Ustavom brak odredi kao zajednica muškarca i žene, bit će to tek kulturalni trijumf konzervativaca: ono što se Ustavom kani ne dopustiti, jest kulturalno izjednačavanje registriranog partnerstva s brakom, ali nikako ne i osporavanje prava LGBT populacije na registrirano partnerstvo, i sva prava koja iz tog zajedništva slijede.”

Riječ je dakle o btinim kulturološkim obilježjima društva, o pokušaju kulturalne redefinicije i, budući da je ona ovdje nemoguća, o autentičnom konzervativizmu: o konzerviranju postojećeg.

To postojeće, kršćanski je posredovan nazor na brak kao zajednicu muškarca i žene. Očito, vlast je udovoljila Crkvi. Odatle su jasni i procesi koji slijede.

Naime, pravo na brak nije temeljno ljudsko pravo, niti pravo manjina, rado ističu proponenti unošenja definicije braka kao životnoga zajedništva muškarca i žene u Ustav. OK, nije, ali zašto onda raspisujete referendum da brak bude definiran Ustavom?

ZA SPORIJE MEĐU NAMA

S jedne strane imamo brak koji nije temeljno pravo, s druge inzistiranje da uđe u Ustav. Nelogično, kaj ne?