Gledam snimke pada Vukovara
i svu onu grozotu koja se tamo dogodila
onih užasnih dana, i plačem.
Plačem kao i onog dana.
I osjećam nemoć, kao i onog dana,
i stidim se ujedno, kao i onog dana,
što iako nemoćna, nisam napravila ništa
osim što sam zapalila svijeću
i spustila suzu, za sve
dobre duše za koje se nadam
da ne lutaju u tami.
Plačem zbog svih zapaljenih svijeća
koje danas gore za njih
i svih onih koji su spustili suzu
za i zbog njih,
te tako spojili svoje s njihovim dušama
I nadam se da ćemo jednom svi biti zajedno
kad već danas to nismo znali biti.
Jer danas smo u Vukovaru,
dušom i tijelom trebali biti svi.
Ako se to ikada desi,
vjerujem da bi tada i uljuđena Evropa
kojoj smo toliko težili
shvatila što znači Vukovar Hrvatskoj,
svimma nama i čitavom svijetu.
Jer ono što se tamo dogodilo
nije se dogodilo samo Hrvatskoj.
Jer kad zaspi ljudskost,
kada neka srca postanu kamena,
kada neke duše postanu zlodusi,
zlo se može probuditi bilo gdje.