Da nisam još sredinom devedesetih izgubio svaku iluziju o izgledima ‘Republike Hrvatske’ da se uspostavi kao uredna i prosperitetna europska država – danas bih definitivno raskrstio s njom (kao takvom) i odustao od zablude da je ikada od 30. svibnja ’90 bila moja zemlja.

Zašto? Zato jer je:

a) Promjenom imena središnjemu zagrebačkom trgu – povratkom carskog podrepaša Jellachicha – REPUBLIKA (res publica – naša stvar!) zauvijek prognana iz ‘društvenog vlasništva’ njenih građana i pretvorena u leno partitokratske kaste koja ‘legalno i legitimno’ perpetuira korporativnu bahatu svevlast nad njom, bez imalo osjećaja za opće dobro;

b) Zato jer legalno izabrana vlast (ne ulazim u njezin legitimitet, tj. činjenicu da je odabir uvjerljive manjine građana) podvija rep pred fašistoidnim skupinama za pritisak orkestiranim iz stožera kleronacionalističke kontrarevolucije, i

c) Zato što je ista nesposobna, jalova i stupidna ‘vlast’ notorno iznevjerila načelo dobre uprave (good governance) na što veću dobrobit što većega broja građana!

Ovo više nije ni moja zemlja, ni moja država, ni društveni ambijent u kojem se osjećam ‘kod kuće’.

Simbolično, od danas počinjem uništavati osobne dokumente!

Jer, zašto bih ‘država’ koja me ne uvažava kao građanina s pravom na boljitak i uredne uvjete za život – uživala ikakvo moje uvažavanje?