Piše: Edit Glavurtić

„Znaš, moji tata, mama i sestra su ti od potpuno iste sorte, tri mračnjaka koji samo kukaju, žale se, ništa im ne valja, nitko im nije dobar, i to je tako otkad znam za sebe. Ja sam skroz druge prirode, totalno različita od njih, ništa zajedničkog mi nemamo. Najbolje je bilo kad bi nam netko došao u kuću, pa pitao „Dobro, na koga je ova Tina? Ona ko da nije vaša?“

I ja sam sigurna da i nisam njihova, da su me u rodilištu zamijenili!

Išla sam malo istraživati i naišla na podatak da je te godine kad sam se rodila u Petrovoj stvarno zamijenjeno dosta beba, baš tih mjeseci. Pa sam pretraživala novine u arhivima. Mama mi je oduvijek muljala, o svemu pa i o tome, govorila je da je na dan kad sam se rodila bila hladno, da je padao snijeg, a meni vrag nije dao mira pa sam u tim starim novinama u prognozama našla da je bio krasan, sunčani dan, skoro proljetni.

Imala sam baku na Gornjem Gradu, i voljela sam ići k njoj. Ona me vodila svuda, pričala mi o ulicama, smijala se sa mnom i, najljepše od svega, uvijek mi je govorila da mogu sve što poželim. A moji doma da sam glupa i za sve nesposobna.

U međuvremenu tata je umro, a sestra i njen muž sve su iz kuće odnijeli, kombijem su odvozili stvari. Pitala sam mamu mogu li uzeti jednu sliku, a ona se namrštila. Od tada više ne kontaktiram ni s jednom, ni s drugom. Oslobodila sam ih se i puno mi je lakše. Ali imam veliku želju, kad dođem do neke love, ići ću na DNK analizu da budem sigurna da s njima stvarno nemam veze…“

Tako govori moja poznanica, dok ja razmišljam da osjećaj kao njen uopće nije rijedak, iako uglavnom nije tako ekstreman. I sama ga dijelom osjećam, jer je i moja obitelj na vrlo čudan način izmiješana. Stari se nakon rastave s mamom ženio još dva puta, pa imam dva polubrata. Nismo odrasli zajedno i zapravo smo ostali stranci koji su se s vremena na vrijeme pokušavali jedni drugima malo približiti, uzalud, jer nas baš ništa nije povezivalo. Nemamo zajedničkih uspomena, a drugačiji su nam stilovi života, ukusi i vrijednosti. Sve bi to bilo nevažno da postoji ona prava bratska povezanost, da ne kažem ljubav, ali, nema je i nema riječi kojima je možemo prizvati. Priznajem to s tugom. Toliko bih voljela da je drugačije, no istina je da si nemamo što reći, ni ja njima ni oni meni.

Osjećaj je sasvim drugačiji od onog kad sasvim nepoznati ljudi već u prvom susretu osjete naklonost koja se ne može riječima izraziti.
Naprosto, imaš osjećaj da te taj drugi razumije, da govorite istim jezikom i odjednom spontano pričaš o stvarima koje teško izgovaraš i najbližima. Odakle to dolazi i zašto je to tako?

Ne znam. Prihvaćam to kao malo čudo i veliki dar kojim je sve predivno uravnoteženo. Ako se već rodiš prikraćen za ljubav i razumijevanje obitelji koju nitko sam ne bira, a često se u njoj osjeća kao Tina s početka priče, život mu šalje u susret druge ljude, neprestano. I oni su prilika, uvijek nova, za lijepu i toplu ljudsku priču o naklonosti, razumijevanju i prijateljstvu koje može vezati čvršće od bilo koje krvne veze. Ako sami tako odlučimo, i pođemo tome ususret.

Kao i u svemu drugom, sve je na Čovjeku.