Imaš sve i nemaš ništa

Imaš sve osim onog što želiš da pišeš, a to je skoro jednako kao da i nemaš nešto,
već ništa od bojazni i propasti lične, pripravnost, služba od čekanja i izvirivanja,
uporna pseća domišljatost da podigne, ako treba, iz groba i umrlog gospodara.

Klevete su širene o tome kako svako od nas ima nekakav mali million ideja koje
treba pretočiti u silne tomove sitno kucanog materijala. Gnusna je laž da su takvi tu
vani i da pišu tako, danas je nestašica svega pa i toga. Nema, sve se cijedi i ponovo kuva,
pa tako inspiracija ne osta pošteđena i nema stida, ne, bilo je i gore, rekli bi.

Proklete su laži u bolje sutra, svaka je teorija zasnovana na pukoj laži, a maštu su
ljudi svjesno odbacili. Pričaju kako su za, sa nikad i protivan, na odmah da! Kakav
apsurd, morbidan i nerealan, u iščekivanju nečeg dobrog makar i sopstvenog emotivnog kraja.

Teško je trajati, u trajanju protiču i spotiču se nadanja očekivanja, pa čak
ako ostane vremena i življenja, kojeg jednostavno u prolazu zapostavismo pa zgodno
ludilu zaboravismo. Trenutak je jedan kad eto anemično u zaboravnosti vratimo se
tamo gdje smo bili, čak i tad, vjerujem, da uspomene ne postoje, rekli bi: da smo sve
eto, samo snili.