Piše: Edit Glavurtić

Počelo je vrijeme kiša. Ne onih zelenih, proljetnih na kojima se rado kisne, nego teških, jesenjih, koje teško mirišu na kraj i raspadanje. Koje stavljaju točku na bezbrižnost i svjetla jutra u kojima je sve jednostavno, na svijet u kom se možeš osloniti na sunce.

Gledam već danima kako se slijeva niz staklo i sipa, beskrajno dosadno po malom drvoredu, parkiranim automobilima, i rijetkim prolaznicima koji su se smanjili pod kišobranima. Curi iz niskih, ljutitih oblaka ispirući posljednje tragove boja, i uvlači se u lišće da s njim konačno, istrune. Razlivena mrlja u staklima, koja omekšava i rastače poznati komadić svijeta uokviren prozorskim oknom, koji se sve više gubi i nestaje.

Pa uzmem u ruke kist, satima udubljena u priču o radosti i toplini koje su gotovo sasvim nestala, i taj je bijeg jedina krhka zaštita kojom se tješim. Skrivam se u svojim slikama i pričama, mrvim zrnca vjere i optimizma da mi što duže potraju, ali kad odložim kist, strah je ponovo tu, jer svijet iza prozorskog stakla više ne razumijem.

Čak i kroz kapi razabirem što ne želim vidjeti, od čega strepim, a pruža se preda mnom neutješno, kao suze, kao dosadno poslijepodne, kao ravna cesta koja vodi nekamo u kišu, mrak i tamu. U prostor u kom se potpuno izgubio čovjek.