Piše: Edit Glavurtić

Dide Marin bio je centar mog djetinjeg svijeta. Bile su tu još i Mama i Baba, koje su me beskrajno voljele, ali ja sam kao mali priljepak neprestano bila Didi za petama. Obožavala sam ga, a i on mene. Uspavljivao me, stavljao na moj tanjur najljepše komadiće ribe, tješio kad sam razbila koljena, hranio suhim smokvama.

Bilo je to vrijeme velike oskudice, pa se na Otoku puno pričalo i pjevalo. Nije bilo televizije, sva nam je zabava bio mali tranzistor. Slušali smo, ali ne predugo, da se baterije ne potroše prebrzo, i uz njega pjevali. Bio je to način da se malo ublaže zimske bure i dani bez sunca, a kad bi došlo proljeće pjevalo se jer nam je u našem malom svijetu bilo lijepo. Jer su me Mama, Dide i Baba okružili prstenom ljubavi od koje su mi sjećanja i danas topla i nasmijana. Kad mislim na to vrijeme osjećam samo ogromnu nježnost, ni jednog trenutka ne vidim stvarno siromaštvo, staru kuću u kojoj vječito nešto fali, nedostatak novca, nedostatak svega.

Slušala se tada ona Šerfezijeva „Suze liju plave oči“, pa sam je naučila, i s Didom pjevala. Ima ta pjesma u sebi nešto posebno, jer u njoj slika mog Dide oživi već na prve taktove. I svaki put kad je čujem ponovo imam pet godina, sjedim u dvoru i osjećam njegov zagrljaj, miris duvana, vidim ga pognutog, u staroj, kockastoj košulji, kako kašljuca.Kako vrijeme prolazi, mode se mijenjaju, pa se i ova pjesma sve rjeđe čuje. Kako i ne bi kad je stara gotovo pedeset godina, a original sedamdeset.

Jučer, zauzeta slikanjem udubila sam se u turobne, teške misli koje mi se roje glavom posljednjih dana, kad odjednom s radija odjeknuše prvi taktovi pjesme, moje i Didove, ali ovaj put pjevao je Willie Nelson. Istog trenutka sve se promijenilo. Osjetila sam kao da me u mračnom danu ogrijalo sunce, preda mnom se iznenada pojavio moj Dide, kamene skale i suhe smokve, obuzelo me ganuće kao da me kroz vrijeme grli i govori kao što bi govorio kad bih ogrebla koljeno „ma sve će to bit dobro, vidit ćeš ti, sve će bit dobro“.

Nekako u tom trenutku i moj se Dario vratio s posla, kao i obično s vrata dovikujući pozdrav, ali sam ga zaustavila da ne izgubim ni jedan dragocjeni takt Didine poruke „psssst… sve ću ti poslije reći, sada slušaj, slušaj, ovo je pjesma moja i Didova, ovo smo ti mi u pjevali u dvoru u Maslinici, kad sam imala pet godina“.

„E, kad je tako, mala Edika, onda…“

I već me povukao, kako samo on zna, da zaplešemo, sve onako u zimskoj jakni, vlažnoj od kiše, hladnih obraza. Bilo je nevjerojatno kako je u trenu jedna pjesma sve preobrazila, ma zapravo… ljubav je sve preobrazila, u časku kog sam prepoznala kao jedno od onih malih čuda prijeko potrebnih da bi se moglo nastaviti s normalnim životom .
Dva čovjeka, svaki iz svog vremena pružili su jedan drugom ruku, a da se nikad nisu upoznali. Različiti kako samo mogu biti; siromašni ribar s juga i ekonomist sa sjevera, povezani kroz ljubav prema meni , i ono malo duše po kojoj se ljudi prepoznaju, i koja je sve što netko može imati.

Jer grije u teškim vremenima, daje nadu kad se spuste kiše, i vraća vjeru kad kročimo prema zimi. Duše, koja nema početka ni kraja, a širi se kao miris van vremena i prostora, i zapravo, izvan nje ništa drugo i ne postoji. Kao točka u kojoj se ljubav prelijeva.

Upravo to sam osjetila jučer poslijepodne, u sobi u kojoj se već hvatao prvi sumrak, u prozorima punim kiše. A ja, u plesnom zagrljaju, odjednom olakšana, i zahvalna za jednu pjesmu – poruku. I za dva divna čovjeka kroz koje je progovorila ljubav osobno, ona koja jedina poništava rezignaciju, tjeskobu i strah, iza svega ostaje, i u kojoj se sve, na kraju, spaja.