Piše: Marijan Grakalić

Daleko je od prošlog ljeta ali se u prikrajku ipak sluti opuštenost zaostalu od toplijih dana u kojima je sunce slomilo svaku napetost. Vreva ulice ipak ne poznaje šutnju. Svi govore, ali tko zna što tko razumije u bujici tijela i mašte. Sve bruji ritmom u kojem se ponavljaju poznate i prastare riječi, slike i mirisi, radost i muka. Čini se kao da je život svakog jutra ovdje opet naizgled mlad i nevin, tek u trenutku rasprostrti između prošle i buduće noći na raskršću Varadara i neba.

Skopje je Grad kojem ne trebaju drugi mitovi jer se na na ulicama susreću njegovi i još nikada ispričani. Ispod sjena na zidovima kuća čeznu za tim da ih se otrgne zaboravu i samoći i da postanu pjesma ispod zlaćana sunca juga. Vračaju nas u onu pradavnu tugu svojstvenu siromahu zaboravljena imena ostavljenom u predgrađu, podalje od kuća obilja, dok se nedaleko njega u zidovima odvojenim dvorištima igraju bosa djeca i sanjaju vlastito nebo. Budući da nije imao svoju zemlju, ništa osim kamena, počeo mu je davati oblike što ih je sanjao i na koje bi se mogao popeti kako bi kao s neke gore, vidio ne samo tok rijeke od izvora prema ušću već i vrtoglavi put vlastitoga nepredvidljiva srca.

Želio je susresti čuđenje, pronaći britki obzor koji postoji na granici boli i nade kako nije beskoristan i odbačen, i pri tome biti hrabar kad ugleda daljine koje pritišću i zbog kojih mu se vlastito siromaštvo oduvijek čini kao malo bogatstvo. Neminovno, tada se sve promijenilo. U bjelini ljetnog dana koja prije ili kasnije postane prozirna, osim oblaka i vjetra u njoj ujedno nestaju i zablude, pritislo ropstvo duše i teški zvuk tamničarskog lanca. Sve što ostaje tek je ona svjetlost koja pripada samoj zemlji. Također i snu.

Uostalom, ljubav oduvijek posjeduje svojstvo što odmjerava vrijeme i umnogome nalikuje staroj trošnoj kući. Ovdje u starom dijelu grada one su još iz turskoga doba i između njih vijuga raštimana kaldrma. Nalikuju su suzama što tuguju zbog nemira zavinuta u sljepoću koja potiče od preduga osjećanja nevjere u sudbinu. Grm divljih ruža tu je jedina dinastija s pravom na oholost.

Sada mlada i još nevidljiva zora leprša gore, iznad brda s križem.

U nepoznatom danu koji kao da je iznikao iz dima bijeli zidovi kuća plamte sjajem vatre koju narod ne može iznevjeriti. Draž sjete što kao krv gori u srcu nenadoknadiva je isto kao i zvuk pjesme ili oči žene koje te voli. Kameni zidovi stare utvrde i lahor koji odnosi imena i misli, nenadani pogled na nečiji vrt ograđen hrđavom ogradom, osmijeh prijatelja, cika djece i hod djevojaka, očito ne mare za nezgrapan slučaj monumentalnih privida, spomenika što kane cijelo mjesto pretvoriti u mauzolej. Više mi se sviđa živost što svakog trena prene javu. Ona je odmakla od smrti i nema nadomjestak. Radost na usnama je oslobođenja Skopja.