Piše: Romano Bolković

Piše mi prijatelj pametno da će “trebati objasniti našoj djeci da se više ne mlate po kruzerima kada idu na maturalno. I da obitelj sa 120 kvadrata stana u Gajevoj nije nužno sretnija od obitelji sa 100 kvadrata na Črnomercu. I da podmićivanje sveučilišnih profesora znači zatvor za pedagoga ali i doživotnu zabranu studiranja za studenta. I da se može živjeti na staromodan način – od rada i znanja. I još bezbroj premisa.”

Naravno, svaka je ta rečenica mogla bi biti i motto i motiv nekog teksta: prva o suživotu, ili zaboravu i pamćenju, ili sadašnjosti okovanoj u prošlost koja joj ne da da iskoraći u budućnost. Da: tko će to djeci objasniti, jer prebrzo rastu za naša spora tumačenja, i taman kad nešto zaustimo već je odrastao novi naraštaj neprijatelja.

Druga, o tome da i bogati plaču, dakle kao naziv, motto ili naravnoučenije sapunice, ili pak kao uvod u Rat i mir, svaki, ne samo Tolstojev: svaka je nesretna na svoj, osoben način.

Treća, ova presudna, o našem koruptivnom mentalitetu: mi vjekovima odlazimo s picekom kod vučitela, s kavicom do doktora, a vozimo se sa 100 kn u vozačkim dozvolama, i onda su hiperbole vidoševićevskog tipa kao biva neki izuzetak, bolest, anomalija: ne, nije to ništa abnoramalno, to je samo izrazit primjer našeg svakodnevnog stanja, dijagnoza sustava, ne onog tko ga osporava i iskače iz njega.

Treća rečenica podrazumijeva i etiku svojstvenu Istoku, odgovornost Japanca, koja nije lišena tradicionalnog kodeksa: mi više nemamo časti, ovdje znanja djedova bivaju nepraktična i unuci nemaju što naučiti od očeva kamoli do tih časnih starina, jer nitko se nije rodio i umro u istoj državi, ili režimu, ili sustavu, pa otkud da netko zna da uči za sebe, ne zbog ocjene, e da bi sutra bio koristan i društvu, što je nemoguća apstrakcija za moralni um našijenca. Da, staromodan je to način, Old School: sve što smo proživjeli zadnjih 2 desetljaća i 3 godine demanti je prosvjetiteljskog uvjerenja da je znanje moć, da čovjek svojim radom, vještinama, talentom može biti kovač vlastite sreće.

Čemu učiti, kad krkani s lancima rektora oko vrata voze bembure i imaju utoke, bijelo i trebe, a, kad imaš to, je li tako, što ti drugo treba, što život drugo i jest nego žena, moć i provod? Uz takav vrijednosni klaster nije čudo da smo mi dinosaurusi, posljednji ostaci nekog iščezlog svijeta.

Svijeta s još bezbroj premisa koje će naraštaji koji dolaze nanovo morati učiti sami, ab ovo. Ne znam, možda je tako oduvijek.

Nisam antropološki pesimist, ali ponekad mislim da je čovjek prirodna aberacija. Jer, vidi se da je i majmun mogao naučiti dovoljno da evoluira u čovjeka, dočim mi nikako da od sebe napravimo uljuđenu osobu: Balkan je možda samo podsvijest tog Zapada koji u središtima moći potiskuje ono što onda to intenzivnije brizne u nas, ovdje, na periferiji, što je snažniji pritisak prikrivanja: mi smo Hyde zapadnodnoeuropskog Jekylla, i bojim se da ni poslije ulazska u EU neće ništa nikada promijeniti: središnji problem jest to o čemu mi je prijatelj pisao, a što se u svoj toj raznovrsnosti dade ipak svesti na zajednički nazivnik – kultura. Mogu se prepisati zakone Francuske i Njemačke, ali ako nema engleske demokratske kulture onda ništa ne funkcionira.

I zato mislim da ni neće funkcionirati. Sve da i iščeznu svi ovi koji se k tome još i trude dokazati da te države ne mogu samostalno biti države.