Piše: Edit Glavurtić

Prije nekog vremena jedna je žena na fejsbuku napisala kako se puno bolje razumije s muškarcima nego s ženama, jer su prema njenom iskustvu žene zavidne i neiskrene, pa zapravo nema prijateljice.

Na moje iznenađenje, javilo se još nekoliko žena koje su dijelile slična iskustva, sve razočarane u ženski rod, i na oprezu.

Čitala sam što su pisale, i nisam se mogla dovoljno načuditi, jer osobno, svoj život bez svojih prijateljica uopće ne mogu zamisliti.

One mu daju boju, radost, dubinu.

Ali opet, kako ćeš to opisati nekome tko nikad nije osjetio kako je kad primiš lošu vijest a za pola sata najbolja prijateljica zvoni ti na vratima s kolačem u ruci. Za njom stižu i ostale, jedna s bocom vina, druge sa sličnom improviziranom utjehom. To nema cijene.

Kao što nema toga što može nadomjestiti trenutak kad plačeš prijateljici na ramenu, dok ti se šminka cijedi niz obraze, a ona te grli i ljulja i tješi kako samo žena ženu može.

Sjećam se naših bečkih izlazaka, kad bi me Slađana u kasne sate dovezla kući, jer sama ne vozim, pa bismo pred zgradom, u autu zapalile još po jednu cigaretu, da na brzinu još jedna drugoj kažemo što tijekom večeri nismo stigle. Ženska druženja imaju u sebi posebnu bliskost sestrinstva; zajedničke, neiscrpne teme (uglavnom o muškarcima), tješenje, hrabrenje, ljutnju zbog sijede kose, strah od vremena koje se na svakoj od nas primjećuje, smijeh, proslave nekog uspjeha, lizanje rana… milion nijansi topline i podrške. Žao mi je što žene s početka priče to nisu doživjele, što zauzimaju takav obrambeni stav, što tako zgrčene i razočarane ne vjeruju drugim ženama.

Što se pak muško ženskih prijateljstava tiče, često sam čula mišljenje da takva ne postoje, i da nisu moguća. To mi je jednako smiješno kao kad bi netko cijelu paletu sveo na samo dvije boje. Kao da baš svatko osjeća erotsku privlačnost samim tim što je onaj drugi suprotnog spola?

No kad se ta male i ugodna napetost Spolova desi, ona itekako ima svoju draž, što još uvijek ništa ne znači… zreli ljudi odlučuju u kom će pravcu razvijati svoje druženje, i u većini slučajeva to zaista ostaje samo prijateljstvo. A ako odluče da bude nešto drugo, onda stvari krenu u priču kojoj je podloga prijateljstvo, što je meni samo po sebi fenomenalno.

U svojoj su prirodi ženska prijateljstva različita od muško ženskih, jer im je jezik izražavanja drugačiji. I mogu se usporediti kao što bi se usporedile trešnje i jagode, oboje je slatko, oboje je voće, ali jedno raste na grani a drugo na zemlji. No kad razgovaramo o umjetnosti, književnosti, povijesti ili čak politici… volim individualnost i širinu svojih prijatelja, volim duhovnu bliskost koja nas spaja, slične svjetonazore, usprkos različitim okvirima. Za mnoge teme spol je sasvim nevažan. I nizašto se na svijetu ne bih odrekla svojih muških prijatelja, sa ili bez one male napetosti.

Za kraj se vraćam početku priče i zgrčenim ženama. Ne vjerujem da je svijet neprijateljsko mjesto u kom je nemoguće naći prijatelja.
Netko će se, doduše, zakleti da je u svakom pokušaju iskorišten i razočaran, ali opreznom, zgrčenom čovjeku i svijet okreće leđa.

Sasvim drugačije dočekuje onoga koji mu idu u susret opušteno.

Pa kako bude. Koliko daješ, toliko će se i vratiti, iako ne uvijek od osobe kojoj se daje. Ali od nekog drugog. Moguće su loše procjene, moguća su i razočaranja… i sve je to nebitno u usporedbi s onim što dobivaš u trenutku kad susretneš prijatelja. Ja radosno prostirem stol, i pripremam proslavu.

I sasvim mi je svejedno hoće li na mojim vratima, kad ih otvorim, stajati muškarac ili žena.