Piše: Romano Bolković

Bauk konzervativne revolucije kruži Hrvaskom. S pravom ponukan, ili izazvan, ovim olakim napisima o tako važnoj temi o kojoj se u nas govori tradicionalno akustički, u skladu s onime što je netko negdje o nečem takvom načuo, Denis Kuljiš prije dan, dva u jednom svom komentaru izazovno kaže:

“Treba odmah napustiti termin “konzervativnost”, jer nipošto nije riječ o tome – konzervativni su američki plutokrati koji brane svoj kapital i drugi slični društveni slojevi koji brane stečene pozicije. Ovdje je riječ o bulumenti ovisnika o državnom proračunu i uživalaca socijalnih beneficija, koji žele subvertirati kapitalizam per se, priželjkujući neku totalitrnu socijalnu opciju (ukratko nacional-socijalizam). Problem je što toga nema u ponudi, osim u Mađarskoj. Oznaka “konzervtivno” ovdje je čista prevara – oni se žele prikazati kao neki stabilni, obiteljski, nacionalno osjetljivi ljudi, ali kad na televiziji vidiš koja je to masa musavih, poživinčenih pijanaca, zaista ih ne možeš povezati s, primjerice, britanskom konzervativnom partijom.”

Ja ne mislim da je tome tako. Iako sam kadikad i sam postavio sličnu dijagnozu:

„Zanimljivo je da se HDZ i SDP, ako se već inzistira na nekakvom prasukobu koji bi čuvao eho klasne borbe (jer to su kategorije u kojima jedino protagonisti hrvatske politike znaju misliti), ne javljaju kao zastupnici kapitala i rada! Ne! U ovom projektu društvenog dizajna suvremene Hrvatske, HDZ i SDP oslanjaju se na nekakve mutne reminiscenicije o ustaštvu i partizaniji, o nacizmu i boljševizmu, izvodeći svoju poziciju iz ovdašnjih najdubljih povijesnih i psiholoških atavizama: kao da se članstvo tih čuvara nacionalnog i socijalnog identificira sa svojom skupinom subkulturno, iracionalno, pred- i ne-razumski, poput navijačkoga plemena, a ne svijesnim posredovanjem svoga političkog interesa! Oslanjajući se na nejasne strasti koje prate raspravu o nacionalnoj povijesti, a ne na jasnu pojmovnu refleksiju o njoj, HDZ i SDP proizvode circulus vitiosus te povijesti: ovdje povijest nikako ne može učiniti iskorak iz prošlosti, iz separatnih jugoslavenskih obračuna II. Svjetskog rata! Uz pomoć ovako glupe istine o nama samima, u Hrvatskoj je moguće ne samo lagati, nego i vladati ad infinitum. To uostalom i jest namjera jedne i druge zainteresirane stranke/partije; učinak je notorna i potpuna suspenzija demokracije: Hrvatska je teatar sjena. Mala cijena za izborenu samostalnost i živu glavu na ramenima, zar ne? Prvo je poklon crnima, drugo crvenima. A da je ovdje ikakvog Građanina, jedni bi bili lustrirani i po zatvorima zbog raseljavanja, progona… i ubijanja Hrvata jer su Hrvati, a drugi bi im doskora pravili društvo zbog raseljavanja, progona…i ubijanja Srba jer su Srbi. Umjesto toga, na djelu je povijesna pomirba dvaju revolucionarnih ekstremizama. Tragična hrvatska povijest počinje se opetovati kao farsa.“

Da bih objasnio zašto imam unekoliko različito mišljenje od Denisa, te mislim, da odmah kažem, kako se ne radi o konzervativnoj revoluciji, nego tek o konzervativnom otporu Poretka onima koji su iz njega isključeni, krenimo od početka, od opisa stanja stvari:

Kako zapravo izgleda naša situacija, hrvatsko društvo antagonizirano po liniji pralaži, tj. fundamentalne ideološke opsjene o sukobu crvenih i crnih, na koju su, naizgled, svodiva sva društvena proturječja? Ako već govorimo o konzervativizmu, što se to ovdje želi OČUVATI, kakav status quo? U nas svi bi se zakleli da živimo u građanskom društvu, da imamo parlamentarnu pa i liberalnu demokraciju, kao i oblike političkog života svojstvene takvom miljeu. No je li tome tako? Građanstvo je kategorija industrijskog modernizma, jedan od njegovih glavnih kulturnih i socijalnih institucija. Ali industrijski modernizam je propao. Nema više klasične industrijske radničke klase na nekom teritoriju, pa nema ni njezinog pratećeg elementa, građanske klase. Stoga su kategorije ljevice i desnice, da odmah krenemo in medias res, gorespomenutog socijalnog i nacionalnog, odnosno u nas „partizana“ i „ustaša“ su u političkom smislu deskriptivne kategorije. Ne treba ih shvaćati esencijalno. Pisao sam već o tome puno puta: upravo zato sto je razlika između SDP-a i HDZ-a minimalna, odnosno uvijek već determinirana pritiskom izvana, koji je glavni faktor politike u Hrvatskoj, projicira se antagonizam u prošlost, pa izgleda kao da se to odvija sukob između komunista i fašista iako znamo svi jako dobro da danas ni jedni ni drugi to vise nisu. Partizani i ustaše su projekcija kojom se nadomješta nepostojanje stvarnog antagonizma. Riječ je o dvije garniture koje se bore za povlašteni položaj u društvu. Kako u tome nema nikakve principijelne razlike među ta se razlika artikulira kao ostatak starog antagonizma. Za radne potrebe, ovo bi bio dostatan opis našeg Trenutka: dvije se desupsctancijalizirane klijentelističke grupacije bore oko istih društvenih povlastica. Kuljiš bi rekao socijalnih beneficija.

No Kuljiš kaže: To nije konzervativizam! Jer, za njega je “ovdje je riječ o bulumenti ovisnika o državnom proračunu i uživalaca socijalnih beneficija, koji žele subvertirati kapitalizam per se, priželjkujući neku totalitrnu socijalnu opciju (ukratko nacional-socijalizam).”

O toj mogućnosti da se ovdje pokuša uspostaviti nekakav nacional-socijalizam pisao sam odavno:

U Hrvatskoj se od obnove njene državnosti pokušava nametnuti ideja o nosivom antagonizam društva na koji je moguće svesti sva druga socijalna proturječja Hrvatske: ideja o prasukobu crvenih i crnih, partizana i ustaša. O tome sam u „Obzoru“ nedavno napisao sljedeće: „U Hrvatskoj se naime ustrajno pokušava vladati tako da se dinamika društvenih procesa umjetno antagonizira oko dva politička pola: totalitet društvenih proturječja reducira se na apovijesni konflikt zasnovan po uzoru na klasnu borbu. S jedne strane tako se politički perpetuira pozicija moći hrvatskog političkog establishmenta, dok se s druge evokacijom ekstremnih ideologija u Hrvatskoj suspendira bilo kakva mogućnost artikuliranja građanske pozicije: ovi atavizmi zapravo prekivaju cijelo polje političkog, ne ostavljajući prostor nikakvoj građanskoj opciji, dapače je tendenciozno onemogućuju, jer upravo s te pozicije recidivi dvaju totalitarizama XX. stoljeća postaju passé, politički anakroni i suvišni.“

Otkud ta volja da se hrvatsko društvo podijeli bipolarno a stranačka scena bipartijno? I, je li možda ovakva optika simplifikacija: ima ih koji svođenje stranačke scene na sukob crvenih i crnih upravo tako vide, argumentirajući da je bipolarnost svojstvena liberalnoj demokraciji, a kada je riječ o ideološkoj bipolarnosti, nje u Hrvatskoj gotovo da i nema osim kao medijske doskočice.

Ponajprije, raspravimo uvodnu opasku o jednom temeljnom konfliktu koji sažimlje sve društvene suprotnosti. Takav je nazor recidiv vremena u kojem se sva društvena dinamika izvodila iz sukoba klasa, i rekvizitarij je nadživljenih teorija: takvo fundamentalno proturječje naprosto ne postoji. Kao što je odavno opomenuo Boris Buden: „Više se ne može podignuti jedna jedina barikada koja bi društvo podijelila u dva međusobno jasno suprotstavljena tabora.“

Pa ipak, iako znamo da takva apriorna demarkaciona linija ne postoji, mi se ipak vladamo kao da nas ona prema jasnom ideološkom planu vječno razdvaja na Hrvate i ine, HDZ-ovce i SDP-ovce, vlast i oporbu, ljevicu i desnicu, euroskeptike i euroentuzijaste, patriote i jugonostalgičare, urbane i turbofolklorne… u osnovi na crvene i crne, koji se izdaju za povlaštene zastupnike socijalnog i nacionalnog, avangardu radničkog i nacionalnog pokreta, ukratko za ur-antagoniste svih društvenih, kulturnih i političkih sukoba. Sve te kategorije – ljevice i desnice, socijalnog i nacionalnog, odnosno partizana i ustaša – u političkom su smislu deskriptivne kategorije, tj. ne treba ih shvaćati esencijalno. Upravo zato što je razlika između SDP-a i HDZ-a minimalna, odnosno uvijek već determinirana pritiskom izvana, koji je glavni faktor politike u Hrvatskoj, projicira se antagonizam u prošlost, pa izgleda kao da se to odvija sukob između komunista i fašista, unatoč tome što danas svi jako dobro znamo da ni jedni ni drugi to više nisu. Partizani i ustaše su projekcija kojom se nadomješta nepostojanje stvarnog antagonizma. Riječ je o dvije garniture koje se bore za povlašteni položaj u društvu. Kako u tome nema nikakve principijelne razlike, ta se razlika artikulira kao ostatak starog antagonizma.

Kad se već inzistira na nekakvom prasukobu koji bi čuvao eho klasne borbe – SDP i HDZ, nužno je anticipirati, ne javljaju se kao zastupnici kapitala i rada. U ovom projektu društvenog dizajna suvremene Hrvatske, HDZ i SDP oslanjaju se na mutne reminiscencije o ustaštvu i partizaniji, o nacizmu i boljševizmu, oslanjajući se na nejasne strasti koje prate raspravu o nacionalnoj povijesti, a ne na jasnu pojmovnu refleksiju o njoj. Time HDZ i SDP proizvode circulus vitiosus te povijesti: ovdje povijest nikako ne može učiniti iskorak iz prošlosti, iz separatnih jugoslavenskih obračuna II. Svjetskog rata, pa se tragična hrvatska povijest opetuje se kao farsa: živimo u vječnoj ´41., a naša povijesni narativ boluje od karcinoma fabule: napreduje nazadujući, degenerira.

Ovi apriorni antagonizmi klasificirani po zadanom ideološkom planu prasukoba crvenih i crnih imaju dvije funkcije: jedna je spomenuto perpetuiranje vlasti, tj. samoproizvođenje potrebe jednih za drugima čime se legitimira povijesna neophodnost nomenklature koja Hrvatskom vlada od njena osamostaljenja, dok je druga konformistička laž koju o sebi proizvodimo u sferi društvene refleksije.

Ta podjela, kao laž za koju znamo, pa ipak se vladamo kao da je nismo svjesni, ideološka je laž koju valja pobliže objasniti kako bismo shvatili mehanizam naše oportunističke samoobmane, ali i način vladanja današnjom Hrvatskom.

Ideologija razlikuje ideološki smisao, nivo ideologije kao sustava teorijskih postulata koji tvore ideološko znanje, od nivoa ideološke (s)tvarne egzistencije, ideološkog rituala koji determinira ideološko vjerovanje. To vjerovanje, ideološka fantazma, zasniva se na materijalnoj egzistenciji ideologije, na njenom ritualu, i strukturira društvenu stvarnost. Drugim riječima ovdje nemamo posla s krivom svijesti, s ideologijom kao znanjem koje nije svjesno svojih pretpostavki; ovdje je na djelu zabluda koja determinira samo naše djelovanje: ideološka fantazma koja je na djelu u socijalnoj praksi. Takva je iluzija dvostruka: tu previđamo i samo iluzioniranje i njegov sadržaj. Razlikujući se od obične, ideološka fantazma uvijek unaprijed uračunava svoj neuspjeh: alibi načelne nemogućnost totalizacije, ideološka će fantazma apriori pronaći u metodološki jasno predviđenim „mangupima u vlastitim redovima“. Ona je ta koja generira „unutarnje neprijatelje“, kao strukturno neophodan moment ideološke djelotvornosti.

Otuda je moguće kazati da je jasno kako je sasvim jasno da je bipolarizacija hrvatske politike simplifikacija, pa ipak mi se u našoj društvenoj svakodnevici ponašamo baš kao da toga nismo svjesni: kao da je nekakav praantagonizam crvenih i crnih prirodna datosti.

Da stvar bude gora, taj se prasukob u hrvatskoj povijesti ne svodi na onaj ustaša i partizane, štoviše nije svodiv ni na dvije totalitarne ideologije dvadesetog stoljeća, nacizam i komunizam, koji su u Hrvatskoj – jer jedno zlo nikada ne dolazi samo – imali svoje autohtone inačice. Primjerice, moguće je prizvati u sjećanje tridesete godine i polemiku Kerubina Šegvića i Miroslava Krleže: pišući o to sukobu, književni teoretičar Zoran Kravar apostrofira „odrješiti kulturnopolitički dualizam“, „sliku hrvatskog društva kao poprišta samo dviju nepomirljivih političkih volja”, one “idealističke” kao krajnje desne, i one materijalističke kao krajnje lijeve. Sam Kravar, sumirajući raspravu o sudbini hrvatskoga naroda u 20.stoljeću, zaključit će da se „hrvatski narod u svim velikim kušnjama modernog doba … ponašao kao društveni organizam s nedjelotvornom sredinom, a s dobro organiziranim ekstremima.“

Očito, u Hrvatskoj je ova optika dugovječna, no bez obzira na povijesne mijene razlog joj je jedinstven: pretpostavljeni raskol društva na ekstreme vapi za zlatnom sredinom građanske neutralnosti. Hoće se reći: i tridesetih i danas između ljevice i desnice, u masivnom sukobu crvenih i crnih, zagubio se građanin: protagonist liberalne demokracije.

I stvarno, izgleda da je i danas tome tako: povijesno pomirenje Udbe i Norvala kao da je porodilo crvenocrni hrvatski rulet koji već farsično opetuje vlastitu povijest. U Hrvatskoj, čini se, nema veće nemeze od liberalne demokracije, u političkom, ili neoliberalizma, u ekonomskom smislu: ovaj potonju agitpropu služi da bi se diskvalificirao ovaj prvi liberalizam, jer je, in ultima linea, našem antifašizmu koji nažalost nije bio i antitotalitarizam jedina opasnost moguća neutralna instanca liberalnodemokratske zainteresiranosti za lustraciju, koju je kudikamo lakše izbjeći u konfrontaciji s nasljeđem proustaške desnice. Tu se rađa potreba za suspenzijom građanske politike, građanstava, same liberalne demokracije, tu je rodno mjesto zazora spram novonastalih okolnosti demokratskog pluralizma, ulaska u svijet zapadnih demokracija, napokon tu se javlja potreba za stalnim generiranjem sukoba crvenih i crnih, ne bi li se sve dok je opasnosti od crne internacionale sugerirala povijesna neophodnost narodne fronte. Onaj tko misli da je ova terminologija anakrona, nikada nije sjedio u društvu onih koji već više od dva desetljeća odlučuju o političkom životu ove zemlje.

No, pokušajmo se na koncu odmaknuti od deskriptivnog pojma građanstva, od onoga što ono jest, i pogledati ono što bi liberalna demokracija u nas trebala biti: što bi to građanstvo u normativnom smislu u Hrvatskoj uopće značilo?

Od Krležinih i Šegvićevih dana do dandanas, s građanstvom je jedno te isto: građanstva i građanina u nas nema! Na mjestu fantazme o nacionalnom pomirenju, koja je vladala devedesetih, stupila je ona o neutralnom građaninu, o socijalnom središtu oko kojega i u kojemu bi se željeli naći svi koji na političkoj sceni nešto znače, svodeći i HDZ i SPD na „light“ stranke/partije lišene bilo kakve supstance: kao kava bez kofeina, tako je HDZ u Sanaderovo vrijeme ushtio biti lišen nacionalističkog balasta (zanimljivo, upravo je taj sastojak onaj za kojim poseže Jadranka Kosor danas – Tuđmanov revival, naime), baš kao što je SDP, po napucima ideologa moćnog medijskog holdinga, trebao biti lib-lab strankom lišenom socijalnih obzira, više-manje posvećenom promicanju kapitalizma u izgradnji države blagostanja. Ali, kako kaže pametni i toliko prešućeni Buden:“…to mjesto… namijenjeno neutralnom građaninu, potpuno je prazno. Odnosno, ondje se nalazi građanstvo kao puki socijalni sloj, a ne kao osviještena socijalna pozicija koja na temelju jasnih građanskih vrijednosti aktivno suoblikuje društveni život u njegovu moralu, pravu i politici.“

Uostalom, možda je građanstvo kao građanstvo anakronizam? U jednoj diskusiji čuo sam i ovakav stav:

“Ono kao subjekt – politički, kulturni, moralni – ne postoji po sebi, kako ne u Hrvatskoj, tako ne ni drugdje. Kad je pak riječ o praznom mjestu građanstva, dakle upotrebljavamo taj pojam kao normativnu kategoriju. – subjekt prosvjećenosti, kantovskog punoljetstva, autonomije, moralnosti, kulturne i svake druge kritike, itd. Ukratko, hrvatsko građanstvo definirano je jedino njegovim aktualnim odsustvom, ili bolje, realno postojeće građanstvo u Hrvatskoj samo je efekt njegova stvarnog odsustva. No danas nas građanstvo više ne mora zanimati ni kao normativna kategorija, jer procesi raspada ne samo institucija nacionalne države, nego i samoga društva, tako su daleko otišli, da se samo zamišljanje takvog jednog subjekta kao središta društva čini iluzornim. Građanstvo nema normativnu moć, ono nema ni jasan horizont utjecaja niti tzv. ekonomsku bazu, u smislu klasičnih kategorija. Građanstvo je kategorija industrijskog modernizma, jedan od njegovih glavnih kulturnih i socijalnih institucija. Ali industrijski modernizam je propao. Nema više klasične industrijske radničke klase na nekom teritoriju, pa nema ni njezinog pratećeg elementa, građanske klase.”

No postoji još jedan razlog zbog kojega ova ideološka fantazma o prasukobu crvenih i crnih tako tvrdokorno ustrajava: problem je u samom građaninu, naime. Osporavanje “apstraktnog građanina” prodiskutirana je tema, ali vjerojatno najlucidniji liberal ovih prostora, Tarik Haverić, u jednom svome mailu duhovito mi tumači tu nevolju s građaninom: ”Apstraktnom građaninu pripisuje se pogrešna uloga, koja se onda osporava; njegova je vrijednost isključivo instrumentalna. Niko još nije osporavao geometriju zato što nigdje ne postoji ravan bez debljine ili tačka bez dimenzija. Zato to i jesu apstrakcije. U izvodu iz mog teksta važna je riječ navodno; neki kritičari predstavljaju liberalizam kao učenje koje ima za cilj “stvaranje” apstraktnog građanina, lišenog svih socijalnih veza. A radi se samo o sredstvu, korisnoj fikciji (bez fikcija se npr. javno pravo ne može zamisliti. Kontraktualističke teorije pozivaju se na društveni ugovor, mada ga empirijski niko nikada nije potpisao, ni vi ni ja ni Žižek). Građanin je, u političkoj filozofiji, sjedište onoga što je svima zajedničko, a nikome svojstveno.“ Čemu opet Žižek? U eseju „Fantazma, demokracija, razlika“ Žižek kaže: „…idealno izjednačavanje svih društvenih razlika u pojmu građanina, subjekta demokracije, moguće je samo zajedničkom povezanošću s nekom nacionalnom Stvari.“ Ako je tako, a ne kako Haverić tumači, onda možemo kazati da je s građaninom načelan problem zato jer je subjekt demokracije moguć tek na osnovu zajedničke povezanosti s partikularnom nacionalnom stvari – zato jer je građanin spreman apstrahirati od svih svojih konkretnih i posebnih različitost i biti idealno izjednačen mimo svih društvenih razlika tek ukoliko to mjesto ujednosti, ta točka identiteta, jest nacionalni identitet. Nacionalni identitet koji pozitivira odsutnost svake druge određenosti građanina kao subjekta demokracije: jer, on je to bez obzira na rasu, spol, konfesiju… On je apstraktan, subjekt lišen biti, subjekt bez identiteta, koji kao građanin pristaje biti jednak, ako je kao pripadnik nacije isti: ako participira na istoj nacionalnoj stvari. Društveni se identitet na taj način uspostavlja kao nacionalni identitet, naša stvar, kao pozitivacija manjka društvenoga identiteta.

Iz takve perspektive, ako građanin nije ono što je svima zajedničko a nikome svojstveno, nego sudionik na nečemu što Žižek duhovito koncipira kao cosa nostra, onda su crveni i crni zaista duboko položeni usred hrvatske socijalne strukture kao njen zaglavni kamen. Jer, kao što vidimo, već cijelo jedno stoljeće i pol, od Moderne naovamo, perenira taj raspad na ekstreme koji se trude prikazati maticom hrvatskog političkog života, štoviše centrumaškom građanskom politikom, koja se za svake krize demokratske forme raspada u svojoj nacionalnoj jezgri i, kao što je to pokazala secesija Manolića i Mesića od Tuđmana, vice versa: kad dođe do nesporazuma oko toga što je to cosa nostra, ta naša stvar, dolazi u pitanje i sama demokratska forma, o čemu svjedoči filibastering u doba parlamentarne krize 1994. godine.

Crveni i crni simplificiraju naš društveni, politički i ukupni javni život, no oni su ideološka laž koja ga kao fantazmatski vehikulum pokreće. Nasljedstvo totalitarnih ideologija koje nas i danas more vapi za liberalnom demokracijom, ali, je li baš slučajno što se Hrvatska tolika desetljeća bezuspješno trudi u potrazi za – građaninom?

Što, naime, ako je ovaj amalgam nacionalnog i socijalnog najdublji osnov građanskoga politike uopće, horizont njena svijeta?
Odgovor je obeshrabrujuć, možda i strašan, ali, pogledajmo kartu suvremene Europe i iskreno se upitajmo: Ako ne liberalna demokracija, ne prestaje li nam onda kao mogućnost (inter)nacional-socijalizam?

Suvremena Europa zasniva se upravo na posttotalitarnoj paradigmi kao jamstvu zajedništva. Pomak od antifašističke paradigme prema antikomunističkoj, pomak je od blokovski podjeljene Europe k Europi u kojoj je rušenje berinskoga zida, simbola te podjeljenosti, metaforiziralo oslobođenje od obaju totalitarizama prošloga vijeka. U Hrvatskoj, naprotiv, na djelu je suradnja revolucionarnih ekstremizama: jučer kroz ideologem „nacionalnog pomirenja“, danas kroz dijalektiku crveno-crne reprodukcije moći na vlasti. Naravno, ti ekstremizmi ne predstavljaju manifestni programski sadržaj politika HDZ-a i SDP-a, ali su latentno pogonsko gorivo ovih stranaka lišenih jasne ideološke distinkcije.

Ako Hrvatska u EU želi želi biti uistinu uljuđena demokratska zemlja, nužno je bolno suočenje ne s istinom, već s fundamentalnom laži vlastite stvarnosti. Tada će crveni i crni, vjerojatno već i oni samu umorni od samih sebe, otići na zaslužen počinak.

No, ovo je nedovoljno kao objašnjenje onoga što se u nas u stvari zbiva:
Kuljiš govori da treba „odmah napustiti termin “konzervativnost”, jer nipošto nije riječ o tome – konzervativni su američki plutokrati koji brane svoj kapital i drugi slični društveni slojevi koji brane stečene pozicije.“

Ali, ako je tako, zar i to nije zahtjev za obranom STEČENIH POZICIJA, za konzerviranjem socijalnih beneficija – upravo to u nastavku Kuljiš zaključuje: „Ovdje je riječ o bulumenti ovisnika o državnom proračunu i uživalaca socijalnih beneficija, koji žele subvertirati kapitalizam per se, priželjkujući neku totalitarnu socijalnu opciju (ukratko nacional-socijalizam)“.

Dakle, i on govori o obrani privilegija, pa je nužno zaključiti da se doduše ne radi ni o kakvoj konzervativnoj REVOLUCIJI, ali je uistinu riječ o KONZERVIRANJU, očuvanju i uščuvanju stečenih pozicija, vlasti, moći i imovine te privilegija oko kojih nastoje spomenuti socijalni slojevi i njihovi prvaci.

No, problem je u tome što Kuljiš kao izvor tih beneficija vidi – proračun: „Ovdje je riječ o bulumenti ovisnika o državnom proračunu.“

Pišući o odnosu kapitala i demokracije, Kurelić na jednom mjestu kaže: „Davidson i Mogg rade razlikovanje na države koje su države zaposlenika, dakle one gdje zaposlenici (employees) kontroliraju državu i države koje su pod kontrolom korisnika (customers). Employees države su one u kojima su stvarno zaposleni u državnim strukturama (profesori, liječnici, činovnici) oni kojima je stalo da što većim porezima namaknu novce za svoje plaće. Ta država ima još jedan tip zaposlenika, a to su oni koji su u bilo kojoj financijskoj vezi s državom (umirovljenici, primatelji socijalne pomoći itd.). Prema spomenutim autorima, to su neefikasne države zbog toga što tęže povećati količinu novaca što ih čini skupim i neefikasnim. Država korisnika je ona koja funkcionira onako kako žele oni koji je plaćaju – korisnici, a to znači oni koji daju najviše poreza. Oni očekuju i najviše utjecaja, a to je sasvim drukčiji oblik tj. govori iz perspektive posjednika, korporacija. Korporacije neće željeti plaćati velike poreze, i ako korisnici ne budu zadovoljni uslugama koje im pruža država tada će tražiti druge mogućnosti, a to su najprije seobe kapitala, koje će biti apsolutno nemilosrdne.“

Iz puke činjenice da je riječ o državi zaposlenika ili o onim slojevima koji iz perspektive takvog poretka traže njegovo očuvanje, ne bi se moglo ništa zaključivati ni o kakvom nacional-socijalizmu: to što je američka plutokracija Kuljišu naprosto estetski privlačnija od ovih „musavih, poživinčenih pijanaca“ zaista ništa ne govori o karakteru njihova političkog djelovanja, njegovim motivima, idejama, idealima i ideologiji ili programu: Denisu, ili meni, časkanje o ulozi Johna Deea u potapanju španjolske armade i njegov obol u osnivanju Muscovy Company svakako je kudikamo svojstvenije i atraktivnije no nagvaždanje o istinskim motivima ubojstva Blaža Kraljevića, ali to su preference naše dokolice koje, što je zanimljivije, ama baš nikakve veze nemaju s liberalizmom ili konzervativizmom, ili bilo čime u tom rasponu pod suncem nebeskim.

Ono što pak ima veze, nije ovisnost dragovoljaca Domovinskog rata o budžetu, nego je to KONZERVATIVNI pokušaj sustava da se obrani od sve većih pritisaka koji ga dovode u pitanje: temeljni pakt na kojemu je obnovljena hrvatska državnost, pakt Udbe i Norvala, pakt je koji izvana nosi tu oznaku nacional-komunističkog, i mi upravo stoga jer je u temelju sustava oduvijek već jedino i samo takav ideološki amalgam – iako bih ja bio sve skloniji tezi da je tu riječ o jednoj jedinoj interesnoj strukturi koja je navukla dva različita dresa, crveni i crni – imamo danas dojam da se zahtjeva nekakav: nacional-socijalizam. Ta, zar od samoga početka nemamo u srži našeg PORETKA, pa i kroz arhitekturu društvenoga zdanja, političku stratifikaciju moći, taj odnos nacionalno vs. socijalno: HDZ kao zaštitnik prvog, SPD kao čuvar drugog? Konzervativizam o kojem svi danas govore nije konzervativizam HDZ-a i supripadajućih mu slojeva ili udruga. To je farsa: to je pirotehnika u kojoj sudjeluju i HDZ i SDP podjednako, svaki sa svoje strane: recimo, ovaj je referendum farsa. Farsa koja je, začudo, pokrenuta iz sasvim suprotnog tabora no što se isprva čini, ali kad se jednom ustanovi odakle sjeverac puše, onda prestane čuditi unisonost svih, ali baš svih političkih čimbenika ove zemlje: Sabora, Ustavnoga suda, vladajućih, oporbe, pa i Predsjednika. Pogleda li se tko je prvi nepokretni pokretač ovih gibanja, od dovođenja one ultrakonzervativne klikuše pa do inicijative da se ovaj referendum održi, lako će se ustanoviti da je tu presudna aktivnost povjerenika za vjerske zajednice Predsjednika RH: Stephen Nikola Bartulica pametan je čovjek, meni osobno imponira svojom razložnošću i mirnoćom, i ja ću do kraja svijeta braniti njegovo pravo ne samo da misli što misli, već i da u ovoj zemlji javno izražava svoje stavove, ali, zauzvrat ću samo tražiti jedno: da se prizna taj stav, i da se iza svega ovoga što se sada zakotrljalo odgovorno stane. Dakle, kad smo to jednom riješili, ostatak je jednadžbe lako izračunati: Iako zvuči paradoksalno, unatoč tome što će glasovati PROTIV, usprkos tome što je svjetonazorno i na svaki način na drugoj strani od svoga povjerenika za vjerske zajednice, Predsjednik je od samoga početka morao znati što se sprema. Konačno, o tome sam pisao ovdje još za posjete Judith Riesman Hrvatskoj. Ali, iz nekog se razloga to tolerira(lo): Ivo se ne bi štel mešat u to što Bartulica radi. S druge strane Zoran Milanović ispostavlja se najnegativnijom figurom u povijesti politike ove zemlje: taj se pak s cijelom svojom strankom ne bi štel mešat, jer poštuje on 700 000 potpisa, ne pitajući se što je s 3 600 000 građana koji se tu nisu potpisali: on ne bi ništa slao Ustavnome sudu, jer ovo ipak nije slučaj Perković, pa da se zavadi s cijelom Europom i Domovinom samo da istjera svoje, udbaško. Onda, Ustavni sud: i Ustavni sud se otklanja od odluke, rekavši da ako bi odlučio da je referendumsko pitanje neustavno, to bi se prelilo na postojeći zakonodavni okvir. Haha, pa da, naravno, okvir koji ne ostavlja nikakve rodne slobode rabeći arhaičnu definiciju braka kao životne zajednice muškarca i žene. Jasno je sucima Ustavnoga suda ono što nije budalama, što sam morao do apsurda dovoditi, da naš zakon već definira brak kao odnos muškarca i žene, posve apstrahirajući od bilo kakvih rasprava o spolu i rodu, rodnim slobodama, LGBT-populaciji i sličnim cicama i kurčinama. Ni oni se ne bi šteli mešat. I tako: imamo mi socijaldemokratskog predsjedika, imamo socijaldemokratsku vladu, imamo socijaldemokratsku parlamentarnu većinu, ali nitko se ne bi štel mešat, naročito ne s pederima i lezbijkama, već svi samo voajeri.

SDP nas je dakle podario referendumom.

SDP je pokrenuo cijelo društvo donoseći obnoć Lex Perković, neprincipijelno štiteći jednog jedinog čovjeka, kompromitirajući zemlju pred Europom.

SDP je obnoć postavio i ove ćirilićne table, dakle već je in nuce delegitimirao poziciju države u Vukovaru: činjenica da se na Dan sjećanja tri hrvatska predsjednika ne mogu slobodno kretati hrvatskim državnim ozemljem samo je odjek te izvorne delegitimacije.

Milanović je sve ovo izveo svjesno, namjerno, e da bi svjetonazorno ubirao poene tamo gdje ne poentira politički: u sferi gospodarskih uspjeha, socijalnih i političkih reformi.

Ova gibanja ne možemo gledati atomizirano, odijeljeno i kao da nemaju međusobnog dodira: pa medijski je pogon pregorio od pokušaja da se usred afere Lex Perković pokrene afera Ćirilica upregnuvši u taj pokušaj Vivi Kosor Ivana Alfirevićane Chidid Reding.

Ako je o nekom gibanju riječ, onda ono nije diskontinuirano, već je zaista riječ o KONZERVIRANJU moći jednog sustava koji počiva na povlaštenoj dinamici odnosa HDZ-a i SPD-a kao jedinih protagonista političkih procesa ove zemlje.

HDZ je u Vukovaru odigrao dio svoje role, baš kao i SDP prije toga: koliko je iracionalno ponašanje Stožera, nije manje racionalno ponašanje premijera u slučaju Lex Perković.

Konačno, Karamarko i Milanović samo su dva lieblinga jednog te istog Nestora hrvatske politike, sasvim slučajno zavađena, baš kao i oni sami, s aktualnim Predsjednikom RH, dr.Ivom Josipovićem: zanimljivo, no upravo je Vukovar izmamio nebrojene nostalgične uzdahe za vremenima u kojima je Stipe takve stvari sređivao lijevom rukom, dok bi desnom listao dnevni tisak. U stvari, to je točno: Mesić ima savršeno pravo, pak, kazati da je sve počelo ulaskom UNIFORME u javni život zemlje, po dolasku Gotovine i Markača u Ured Predsjednika: u uniformi su javno paradirali i umirovljeni generali, svatko tko se već htio pojaviti na Pantovčaku, i odatle nimalo ne čudi da preko Trga do Vukovara danas uniforma opet igra javnu ulogu na hrvatskoj društvenopolitičkoj sceni, iako je država ta koja ima monopol sile koji realizira kroz policiju i vojsku a manifestira nošenjem uniforme. Umjesto da Država odluči tko će u Vukovaru u toj uniformi paradirati i u kojoj koloni, Uniforma je odlučila kuda će ona a kuda, što je važnije, smije i ne smije Dr. Strangelovežava.

Ako je ovo udar, riječ je o udaru na Ivu Josipovića i njegovu poziciju.

Priredba koja se odigrava nema nikakve veze ni s kakvom kulturnom revolucijom koja bi umjesto liberalnodemoktskih snaga impostirala nekakve protudemokratske, radikalnodesne snage: to je samo vatromet koji odvlači pozornost od presudnog: umjesto da demontira lopovski poredak uspostavljen Devedesetih, jer ima na raspolaganju zakon o ratnom profiterstvu, Mladen Bajić ne radi ništa sličnog: hapšenje Nadana Vidoševića operacija je slijepog crijeva, odstranjenje nikom potrebne figure i možda utrnuće nikom potrebne ustanove. Pravi vladari Hrvatske ostaju intaktni. Da bi to zauvijek ostali, neophodno je ponovo proizvesti cirkus čiji su akteri, kako je naslovnica Nacionala davno pokazala, jedan clown i nasuprot njega – baš kako si desničara zamišlja student prve godine politologije – bivši šef obavještajne službe, policije, smrknuti i tmurni Karamarko, u pratnji gomile kretena koji su uvijek spremni učinit ama baš sve da bi nas iznenadili novim dokazom da Hrvatska može i gore.
Kad mislite o hrvatskoj politici uvijek morate imati na umu samo jedno: nema tu nikoga tko radi na opće dobro, tko misli na vas! Svi su tu samo zbog vlastitih privilegija, a one idu s izborenim mjestom u društvenom poretku koji HDZ i SDP, u ovom karađozu, tako dobro već više od dva desetljeća čuvaju.

To je istinski konzervativizam Hrvatske: ti politički procesi čiji akteri izvode farsu kojoj je pravi cilj očuvanje uspostavljene društvene stratifikacije.

Kako je ona od kraja osamdesetih nacional-komunistička, taj se konzervativizam u nas sada pričinja nacional-socijalnim. U biti, nema to ni s čim takvim veze: nikakva ovdje organska konstrukcija ni konzervativna revolucija nisu po srijedi, nego je ovdje na djelu jedino i samo borba za moć, vlast, imovinu i pozicije koje se počinju tresti ne SDP-u zbog potresa koje izaziva HDZ, nego i HDZ-u i SDP-u kao jedinstvenoj zainteresiranoj strani, Hrvatskoj demokratskoj zajednici – Stranci demokratski promjena, kojoj zahtjev za silaskom sa povijesne scene upućuje sama zbilja, kako socijalna i gospodarska, tako i politička: pogledajmo, tek rubno, tužan primjer: kakve veze sa socijaldemokracijom ima već gotovo desetljeće i pol SDP Zagreba: ta, nije li to SIZ, samoupravna interesna zajednica, a ne socijaldemokratska stranka? Kakve veze HDZ ima više s bilo čime, pa i sa svojim programom kojim se ne uspijeva samodefinirati, a kamoli bilo što drugo? HDZ nije konzervativna stranka, nije demokršćanska stranka, ovo pučka nema veze ni sam čim i jednako tako bi se mogli nazivati beletrističkom strankom, a ako ih išta na okupu i drži, mada tko zna što bi moglo držati pod istim krovom Plenkovića i Brkića, onda je to – klijentelizam. Budući da su povijesno istrošene, jer HDZ je bio smislen jedino kao pokret za obnovu hrvatske državnosti, dočim sam Milanović više ne vidi smisla socijaldemokraciji pa hrvatski SDP i ne pokazuje da ičime odgovara svome imenu, HDZ i SDP histerično manipuliraju hrvatskom stvarnošću poigravajući se životima građana Republike Hrvatske.

Bivajući potrebni jedino kao relej euroatlanskog pokušaja ovladavanja Balkanom, te se dvije nepotrebne, arhaične i maligne nakupine održavaju jedino još voljom međunarodne zajednice. No, to nije najmanje zlo: kad shvatimo zašto je tome tako, zašto su unatoč dotrajalosti HDZ i SDP i dalje neophodni kako Buxellesu tako i Washingtonu, onda se tek trebamo zabrinuti: politika koju se vodi u Regiji ionako će antagonizirati ne samo hrvatski nacionalni korpus, nego će se ti antagonizmi preliti i preko hrvatskih granica.

Ne mogu kazati da to idioti ne vide. Vide, ali, što je ovo podneblje već više od stoljeća no prostor socijalnog eksperimenta?