Piše: Edit Glavurtić

Nad nas se nadvila tama; gusta, jesenja, umotana u kišu i hladnoću. Trenutno se čini kao da je sunce zaspalo na drugoj strani zemaljske kugle, i zaboravilo nas. Ipak, sasvim nenadano, dogodila se večeras jedna zraka svjetla. Slabašna, ali dovoljna.

Kao novčić koji djevojčica ubacuje u šešir uličnom sviraču, na nekom trgu u Španjolskoj, a on svojim gudalom iz violončela zauzvrat izvlači početne tonove Ode radosti.

Ubrzo se priključuju i drugi glazbenici, jedan po jedan, i stvara se cijeli simfonijski orkestar, i tri zbora, mali trg odjekuje Beethovenovom glazbom, toliko božanskom i veličanstvenom da mi je svejedno da je ovo što gledam zapravo spot jedne velike španjolske banke. Glazba dopire do mene, do svakog kutka mog bića, nosi me i osvjetljava nečim neizrecivo moćnim, blistavim kao Božji osmjeh, koji se razlio u posljednjem stavku najsavršenije od svih glazbenih simfonija, Beethoveneove devete.

Kad ju je skladao, bio je već sasvim gluh, a ipak svaki ton Ode vibrira radošću od zemlje do neba, i nosi Schillerovu univerzalnu poruku bratstva, ljepote i povezanosti. Upućenu večeras meni osobno.

I kao što je djevojčica u šešir glazbenika ubacila novčić, tako mi se gledajući i slušajući sve ovo, na lice napokon, vratio osmjeh.
Prvi impuls, toliko potreban svakom nastavku.

U trenu razumijem: ne smijem, se smijem se zaraziti ovom kišom, i mrakom! Ne dam da me to nadvlada! Moram vjerovati u sunce i proljeće koje će se vratiti, u lastavice! U ljepotu, humanost, radost, ljubav, glazbu, erotiku, humor, život, smijeh, slobodu.
Oda radosti zavisi od mene!