Piše: Filip Mursel Begović

Da sonet, kao plemić poezije, nije samo puko podilaženje smisla ovoj zahtjevnoj formi, dokazuje i artističko umijeće Skendera Kulenovića koji je kao ponajbolji bosanskohercegovački sonetist napisao i ponajbolje stihove u rečenom književnom korpusu. „Soneti“ Skendera Kulenovića izašli su 1973. u Mostaru (prvo izdanje 1968.) u sklopu Prve književne komune, odnosno edicije „Mala biblioteka“, a uredništvo je potpisao Ico Mutevelić.

Tematski raznolik (na primjer pjesme: „Ponornica“, „Stećak“, „Nad mrtvom majkom svojom“ ili „Tarih za Karađoz begovu džamiju u Mostaru) bez aporija između svoje nutrine i svijeta, motivski izravan i u vrsnoj slikovnoj konfiguraciji, Kulenović svjedoči unikatnost svijeta i svoga djelatnog subjekta. Njegova sonetistička operativna poetika uvažava fikcijsku zbilju šireći prostor stilskih granica tradicije u modernističke komunikacijske svrhe – dokazujući da je upravo sonet snažan izvor energije. Po svema Kulenović je nadišao „društveni nadzor“ u vremenu u kojem je pisao, upravo vlastitom autonomijom pisanja. To istom znači da je tematsko motivski i figurativno (ponekad fragmentaran) izbjegavao kontaminaciju vlastitim subjektom, nastojeći doprijeti do „čistog“ svijeta (ističući svoj nadideologijski stav, barem u sonetu) i njegova govora o biću, zatim i njegove onostranosti kao istine o bitku. Na taj će način ovaj pjesnički velikan sedimentirati svijet kroz iskonsku izvornost tematskih aktualija – primjerice, običnog pisma, noturna, ruse pjesme, šetnje, čuda, mrtvog korita, vaze, krika, govorenja tvrđave, smrti i tako dalje – kako su ujedno naslovljeni i neki njegovi soneti.

Stoga, bez sumnje možemo reći da je Skender Kulenović jedan od najvećih bošnjačkih i bosanskohercegovačkih pjesnika koji je nakon devedesetih (ratnih) godina izgubio na svojoj prijemčljivoj atraktivnosti kod vlastitog mu naroda. Jedan od razloga je zasigurno i to što je u vrijeme komunizma (ne njegovom voljom) identificiran ponajprije kroz ideološko iščitavanje pjesme „Stojanka, majka Knežopoljka“. Nakon devedesetih nad njegovom ličnošću nadvio se oblak neopravdane sumnje da je bio pisac komunističkog režima, a ljudi kao ljudi, neskloni čitanju poezije, a još manje razumijevanju pročitanog i neupoznati sa cjelovitim opusom poetički zagonetnih pisaca – zaključuju naprečac i pod utjecajem političkih aktualija. Devedesetih godina Bošnjaci su „kao svoje“ prepoznali neke pisce koji su veličani, nametani i „gurani“ od politike kao folklorni nacionalni ukrasi ili podobne pjesničke muze. Skender Kulenović je tada pao u drugi plan.

Danas, pak, politika više ne pokazuje volju da pjesnike „voda pod ruku“ kao nacionalni amblem, a redukcionistički pogledi na doba komunizma, pod pritiskom teške ekonomske krize, pretvaraju se u narastajuću nostalgiju za vremenima kada se živjelo bolje.

Za pjesništvo Skendera Kulenovića nije više bitno ni jedno ni drugo, a i ono treće – marketinško, koje odjednom postaje društveni brand i književni mainstream. Naprosto ne postojite kao književna atrakcija ako niste spektakularni književni “frik”, a možda, ako niste i ljubimac ponekog utjecajnog urednika i njegove svojte. „Umrem, iz korijena vjekova izlistam /i budem ti čempres: a ti stojiš ista“ – zadnja su dva stiha soneta ”Tarih za Karađozbegovu džamiju”, koji je ostao stajati uspravan baš kao i opjevana džamija. I zaista, sve što u sebi nosi trajnu ljepotu ne može umrijeti zbog estetskog pada svakodnevice. Poezija Skendera Kulenovića, smještena u vječnost, više ne ovisi o ideologijskim i potrošnim hirovima vremena. Za razliku od sudbine nekih velikana bosanske književnosti, njegovo smrtno tijelo položeno je u Beogradu, ali mu je poezija ostala u Bosni, i to njegovom voljom. Zlobnici i dežurne mahaluše govore da je izuzetak upravo pjesma “Stojanka majka Knežopoljka” koja se i nadalje čita za Dan mladosti u Čačku.

Prava je istina, zapravo, da sve u Kulenovića može poprimiti neizrecivo neponovljiv oblik pri iskušavanju koegzistencije između stvari i duševnih pojava koji u njegovu jeziku kao „raskrvarena rana“ obiluju lijepim retoričkim figurama. Ljudske sudbine, pritom, ujedno su i sudbine svih stvari, a pjesnik kao demijurg goneta njihove zagonetke. Ritmizirana i osebujna jezična punina svake pjesme u njegovim Sonetima nije obična kozmetika već vješto prianjanje i razoružavanje svega onog što izabere i opjeva ovaj izuzetan pjesnički um. (Izvor: Behar.hr)