Piše: Hana Konsa

S obzirom da sam znala da sam u pravom velikom problemu nikome nisam o tome govorila. Jer bilo čija primjedba, od bilo koga, izrečena o stanju u kojem jesam, bila bi dovoljna da me snažno baci u stvarno ništavillo. Visila sam na tankoj niti i bilo me strah i pogledati uvis jer nisam znala koliko je uopće taj končić jak i hoće li izdržati da se po njemu uzverem natrag u svoj život.

Godinu dana trajala je agonija prema kojoj su mi se Tantalove muke činile, damskim rječnikom-sitničarije. Sve je počelo nekoliko dana nakon Božića, jedna dvije poruke u inbox i požar dostojan australskih ravnica mogao je započeti. Naravno sve je izgledalo kao igra, vesela, prpošna zavodljiva igra. Tada mi ni na kraj pameti nije bilo razmišljati kako izgleda požarište. On je bio šarmantan, ja sam bila šarmantna da bi nakon svega nekoliko dana vrijeme koje smo provodili „zajedno“ ,svako za svojim računalom, svatko u svom gradu, preuzelo sve moje biće. A izgledalo je i njegovo. Prva faza otkrivanja, prepoznavanja i zbližavanja pretočila se u ljubav svih vremena, u stanje svijesti u kojem je bajka živa moguća i tu na dohvat ruke. Nakon prva tri mjeseca ja sam još uvijek damski čekala da se on osokoli za susret u živo. Volim ja te muško ženske igre, pravila, tko koga zove, tko je muško a tko žensko. Ženska submisivnost i muška dominacija su mi na vrhu piramide u paleti odnosa spolova. Volim kad mužjak riče a ženki klecaju koljena od njegove snage i što ću. Takva sam. Dakle, čekala sam.

Tu je već došlo rano proljeće. Od kave uživo ni traga ali zato ljubav. Nikada nitko nigdje tako nije volio, tako se razumio i gugutao. Bio je savršenstvo, najpametniji, najnježniji, najvjerniji. Priča je već zadobivala i transcedentalni oblik jer se kunem da sam tri puta tijekom kasne zime i rana proljeća toneći u san osjetila kako me ljubi po vratu. Erotika u našim razgovorima bila je jača od iti jedne stvarno doživljene. S kasnim proljećem počele su i moje prve sumnje. Naime sve je već bilo dogovoreno kralj mog života trebao se pojaviti. Izrečena je prva odgoda s razlogom – obiteljskih događanja. Muka mi je dok ovo pišem kad se sjetim kako sam se bila isplakala. Baš kao kad djevojčici oduzmeš najdražu lutku. Ma što lutku kao da joj pokradeš cijelu ružičastu sobu igračaka. Da sam tada bila pametna!

Nastavilo se, naravno, čak i pojačalo svoj intenzitet jer smo s pisane došli na razinu izgovorene riječi. Na duge višesatne telefonske razgovore u kojima su se emocije prelijevale poput najtankoćutnije talijanske kancone. Stvarno sam ga voljela, i on je mene volio. Bila je to ljubav, prava pravcata. Potpuno sam podredila svoj život razgovorima s njim. U dubini duše znala sam da tu postoji neki veliki problem, nešto ne toliko jasno na svjesnoj razini, već negdje u tamnim zakutcima uma moj mentalni matrix izbacivao je negativan rezultat. Ali nisam se dala. Čekanje je već zadobilo formu velike bitke. Naša ljubav protiv vremena, naša ljubav protiv sudbine, naša ljubav protiv okolnosti.

Došlo je ljeto, tu je već priča postala kompliciranija jer sam se povukla od ljudi, zanemarila sve svoje omiljene aktivnosti. Posvetila sam se samo njemu, nama. Nama koji smo postojali u riječima. Snažan simptom da nešto nije u redu bilo je to što niti jednom živom biću nisam niti riječi ispričala o tom odnosu. A bilo mi je itekako potrebno. No znala sam što bi mi svi ti divni ljudi, svi moji prijatelji rekli. Znamo što bi mi rekli, zar ne?

Nakon svih proljetnih šetnji u kojima sam sama pila kapucino zagledana u more, maštajući o njemu, nakon ljeta u kojem sam izbjegavala kupanje s društvom i ronila na osamljenim plažama zamišljajući kao će on doći i kako ćemo skupa osjetiti tople zrake sunca došla je i jesen. Naša ljubav trajala je i dalje, bila je sve čvršća, mi smo bili sve ovisniji, naši razgovori bili su sve dublji, naši planovi sve ozbiljniji.

Da mi je rekao da ostavim sve što imam i odem s njim u Indiju, a to je za mene kraj svijeta, ona prašina, buka i gomila ljudi, otišla bih.

Da, ja bih za njega otišla u nepoznato a on za mene nije bio u stanju preći razdaljinu od dva i pol sata vožnje osobnim autom.

I tako mjesecima. Stalno je bio neki razlog. S jedne strane bili su razlozi a s druge moje suze. Zanimljivo je da te moje suze koje su kapale dobrih dana i noći njemu nisu bile dovoljni motivator. Samo zbunjuj zašto me zvao svakog jutra, svakog popodneva i svake večeri. I pričao mi satima najnježnije riječi. Svaki put kada bih ja digla glavu i tražila razrješenje situacije (kako glupe riječi ali da, može se to i tako nazvati) on bi me smirio i opet zaveo, riječima. Objasnio bi, rastumačio…. Oh, kako su te riječi fantastično milovale.

Bilo je to kao da se nađeš u nekoj teškoj magli i nema ti druge nego voziti do cilja. Negdje tijekom te vožnje shvatila sam da sam suvozač, da volan nije u mojim rukama, da me vozi ustvari, neka čudna osoba. Vrlo čudna, kojaa me snagom riječi, uma i meni nepoznatih gotovo čarobnjačkih stvari, drži u pokornosti. Osjećala sam se jednostavno razapetom. Bol je bila strašna. Nisam znala da ta ljubav baš tako jako boli.

Srećom jednom sam pročitala da je nagon za samoodržanjem najjači od svih nagona. Tako sam malo po malo s vremenom dopustila sebi da moj um posloži uzročno posljedični mozaik. Ne pitajte koliko me straha koštalo prekinuti. Užasno sam se bojala, mislila sam da ću bez njega trenutačno umrijeti. Ipak, bila mi je draža junačka smrt nego sužanjsko tavorenje.

Zanimljivo sada, kada promatram s vremenskim odmakom, kako se to sve poklopilo s godišnjim dobima. Sa zimom u kojoj je posijana klica, proljećem u kojem se sve rascvalo, ljetom u kojem je ljubavna bol prejako pekla i jeseni u kojoj se počeo nazirati smiraj kako bi u zimi konačno pokopala svoje nade.

Kažu pametni fengšujevci: Ono što ne koristiš godinu dana baci.

Nije mi to bilo lako poslušati, ali što je moje malo žensko biće prema stoljećima staroj mudrosti.

Trebam li reći da ga nikada nisam vidjela. Nikada nije došao, a ja se još pitam se hoću li ga ikada preboljeti. (”Ljubavnica”, ladylike.hr)