Piše: Dražen Zetić

Polasci

Brda me prate od djetinjstva. Još od dana kada sam rođen. S brda siđoh jedne zore. Zadnji put gledah tulipane kako se šire prema nebu. Ostadoše večeri. Tihi sati. Nepreboljene ljubavi. Pomislih, hodim u dolinu kada sve cvate. Pršti. Svjetlost lomi svoje igličaste aureole nad pozenjelim listovima. Hoće li ikada biti ljeta da me cvjetovi poštede polazaka.

U igri svjetlosti

Igraš se svjetlošću. Stao sam. Nisam odavno vidio da se netko tako živo, tako zaneseno igrao svjetlošću. Kako se zoveš, kako ti je ime? Na ulici se djeca ne smiju igrati sama. Tko te ostavio. Otac. Kakav je to otac koji tako lijepo dijete ostavlja na ulici.

Ajde, dođi. Daj mi ruku, odvest ću te kući. Reci. Da. Ponesi svjetlost, i dok god možeš, igraj se s njome u životu.

O jednoj mladosti

Kada god te ujutro nađem na sofi, prestrašim se što u ranim satima kući dolaziš, gdje li si samo bila? Tko zna, gdje si zavirivala… toliko rupčaga i probisvijeta u ovome gradu ima. Neke bi trebalo i zatvoriti. Vjerojatno si bila u jednoj od njih.

Reci mi, kako si mogla spavati u čizmama… pogledaj si košulju, izgužvana je. ‘Ajde, ustani. Izuj čizme, pusti hladniju vodu, umij se. Zaboravila si negdje broš… Koliko sam ti puta rekao, da ne stavljaš majčin broš na beretku… A, koliko… poslušaj me barem jednom. Nije jednom da si nešto izgubila. Što si sve do sada pogubila, stalo bi u jednu oveću kartonsku kutiju. A kud si baš taj broš izgubila, što ću reći majci… što, reci mi. Da ga odem tražiti po lokalnim birtijama. Gdje da ga sada nađem, poslije svih tih silnih jurnjava, skakanja i mamurluka.

Uzalud, spavaj. Ima i vrjednijih stvari od broševa. Tvoja majka bi se složila. ‘Ajde, sljedeći put pazi, negdje bi tako jednom mogla izgubiti i pola svoje mladosti rekoh, pazi. Čuješ me, nije da sam jednom u komunama čuo kako se mladi kaju zbog svoje izgubljene mladosti.

Obični dani

Razmrvljene kapi kiše na staroj kruški. Naizgled, sasvim običan dan. Pokoje slovo od tinte na papiru i strujanje zraka… Prigušeno svjetlo u maloj sobi baca premalo sjaja na stari foto-aparat. Odavna je jadnik prestao škljocati, pa tako (bez izbora) danima stoji prekriven prašinom. I tako, o čemu pisati… o zaboravljenoj svjetlosti pokvarena foto-aparata ili o omamljenom pauku na starim zidovima.

Obični dani (bez ljudi), doista se katkada čine sasvim obični… jadni. Pokatkada jadniji i od one slike omamljena pauka na starim zidovima. I kako u njih unijeti nešto po čemu ih možemo pamtiti, po čemu ih se jednostavno možemo prisjećati.

Možda po grmu žalosnih ruža. Njih je sinoć nakvasila kiša. Izgleda da ovo ipak nije običan dan, prolivene kapi kiše noću – uskratile su čovjeku zadovoljstvo da se u zoru susretne sa svježim mirisom ruža… i tako ispuni sebi i drugima naizgled sasvim prazan dan…

Mladić iz našeg vremena

Vidiš onoga mladića tamo. Jede na travi. Sjedi. Spava. Ne izjeda ga ništa. Nije nazebao. K’o oni tamo tamburaši, kad na njih počne ludi dirigent vikati. Ljepše je mladiću na travi. Spokojniji je. Puno je mirniji svod iznad njegove glave. Nije tako uvijek bilo. Nekad su ljudi veslali na brodovima kao robovi, bili nadničari u tuđim vinogradima, kovačnicama… kuhinjama. Uvijek je trebalo onih koji će brati, savijati i prati. Uvijek… kad bi samo znao taj usnuli mladić koliko je imao sreće – što je rođen u naše vrijeme. Kada nema zaveslaja robova, nadničarskih jecaja u tuđim vinogradima… kad bi samo znao. Kolika je sreća, izvrnuti se na travi, jesti, mirno zaspati…

Izgubljenoj pjesmi

Ocvalo je vrijeme, ocvali su ljudi.

Jednoć se sjati da rečem štogod o željezničkim naseljima na Kustošiji. Zaboravih na tu pjesmu, i ona bi izgubljena. Ne nađoh je. Zaspala je negdje u prljavim barama, vlazi škrtih močvara.

Na Kustošiji. Siva željeznička naselja, pijane nakrivljene kuće, teturajući zidovi, ispucali pločnici obrasli ljutitom travom. Stoje riječi izudarane posljednjim trzajima pomahnitala vremena.

Besani smo kada onuda prolazimo. Pomodrili su ljudi, otvrdnuli u kamenu što je ostao gol ležati pokraj izmučenih pruga. Srca su negdje ostala, misli odšepale kao ptice bez krila, rijeke bez čistih voda. Što bi značio sjaj zvijezda tim snuždenim licima. Ništa… Željezničkih naselja sve je manje… kada ocvate vrijeme… kad ocvatu ljudi…

Zavazda izgubljeni prijatelji

”Izgubljeni su prijatelji moji: došao je trenutak da potražim svoje izgubljene!”

Friedrich NIETZCHE, Tako je govorio Zaratustra

Grjehota je zaboraviti svoje prijatelje. Mada ih čovjek gubi lakše od odjeka zvona u svojim ušima. Tako je bilo i jesenas. Čim se nešto dogodi: bilo da zasniježi, da se glas prirode imalo ospe na čovjeka, da se voda s brjegova malo spusti… ljudi odu.

Zapitati je se: Bil’ stabla davala hlad da nema čovjeka? Bil’ voda bila bistra, da mi nismo uvijek žedni? Al’, ljudi u svome nehaju – poput kakvih osornih konjanika uvijek jurišaju. Proklinju zavazda, zorom i predvečerjem, ne briga njih ni za hlad stabla ni za bistru vodu zbog koje nikada ne ožedne. Briga njih za zavazda izgubljene prijatelje. K’o da ih mogu naći na svakome putu kojim krenu, šri svakoj česmi kojoj svrate.

Takvi su ljudi, uvijek rano izgube osjećaj da na ovome svijetu juriši nisu vrijedni ruševina koje za njima vazda ostaju.

U Tkalči

Provedoh jutro u Tkalči. Nije da se bunim. Bilo je riječi koje su ostale i prolaznicima u ušima. I kakvo je to jutro u Tkalči? Pa da vam rečem: zvona crkava u podne. Brončana žena ispred starih zidina nema pogleda na sunce. Neka mlađa majka u prikrajku doji svoje dijete. Druga su vremena, drugi su ljudi, drugačije je sunce, drugačija su djeca.

Sjeli smo, da ispijemo ono što u nama danima u prikrajku čeka. Nedostajalo je jedino malo mora, vjetra da piri kroz kosu, i mirisa maslina na terasi kafića. A što ćeš, nema mora u gradu gdje ljudi trče i gdje nije bitno što mirisa maslina nema u njihovim sjećanjima u Tkalči. Ujutro.

Ikone

Nekada se osjećam kao ikona na drvetu. Ništa ne vidim. Nijemo šutim, nijemo se smijem, nijemo otvaram oči. A što drugo mogu, neki me ludi drvorezac urezao kao da sam ustajalo jezero, a ne nemirna rijeka Drava. Što da kažem dok me urezuje, da pomakne dlijeto malo lijevo ili malo udesno. Gdje da pomaknem? Kad bi barem znao ono što znaju drvoresci dok rezbare ikone.

Nikako da mi usne otvore, ne želim zlatne boje. Ne želim prestravljen gledati. Želim se micati, hodati, skakati u vis, plesati. Eto, zašto nikad nisam uzimao dlijeto u svoje ruke, kako bih objasnio sebi da moram jedno drvo umrtviti ustajalom vodom jezera, ne dati mu zraka, krvi i osmjeha. Ikone. Vani stoje visine za koje su vam stoljećima govorili da ih nema.

Da su barem lagali samo o tome.