Piše: Edit Glavurtić

Zalepršaše sinoć i prve vlažne pahuljice, svjetlucavo promičući tamom, kao nejasno obećanje velike bjeline. Dugo u noć puhao je vjetar, olujno i strastveno, ali pahulje su se na kraju ipak vratile snivati na svoj oblak, i ostavile zemlju omotanu mrakom. Vrtložni ples ledenih kristala ispunio me djetinjom radošću, koja se brzo ugasila i nestala.

Još jedno neispunjeno obećanje. Što se uopće s obećanjima događa poslije, nakon što se na njih zaboravi, raznese li ih vjetar da poput suhog lišća ujesen istrunu u zemlji? Ili ostanu visjeti u zraku, godinama nakon što su izrečena? Pjesnik kaže da nije ništa lakše nego obećati, i doista, mnogo se toga olako izgovara, obećava, pa brzo zaboravlja.

Drugačije je kad stojite na strani koja obećanje prima… tada se ono duže pamti, a početna blistava iskrica vremenom poprimi gorak, šuplji okus… baš kao prazna riječ. Tragovi koje za sobom ostavlja nisu nužno duboki ni bolni (mada to mogu biti), koliko su ružni,kao balavi trag puža.

Sve to prolazilo mi je mislima sinoć, dok su se pod prozorom rojile pahuljice, i s njima, ničim prizvana, obećanja u koja sam se uzdala, a nikad se nisu ostvarila. Svoja vlastita, naravno, nisam zbrajala.

O njima je sinoć, možda, mislio netko drugi, iako već godinama jako pazim što izgovaram, jer eto, još nemam odgovor na pitanje što se s tim neispunjenim obećanjima dogodi poslije, u što se pretvaraju, i ostaju li možda negdje, trajno?

U tim sam mislima zaspala.

Željna jednostavne bjeline, i malih obećanja, takvih kojima se može vjerovati.