Piše: Petar Pismestrović

Za vrijeme Titove Jugoslavije Srbi su se osjećali zapostavljenima. Tito im nije posvećivao dovoljno ljubavi i pažnje, žalio se Dobrica Ćosić svojim prijateljima u SANU i napisao Memorandum da bi pokazao kako trebalo biti postavljeno jugoslavensko društvo. Srbi bi trebali biti vodeća nacija, rekao je on.

Naravno Hrvati koji su se također osjećali u podređenom položaju skočili su na noge. Jugoslavija će biti kako Hrvati kažu, ili je neće biti.

Slovenci su samo čekali da i oni konačno kažu da su se u Jugoslaviji osjećali kao trinaesto prase. Bosancima je bilo dobro, jer su oni takvi kakvi su, zadovoljavaju se s malim. Ali kad su vidjeli da se svi bune i oni su se požalili da se kao muslimani ne osjećaju ravnopravnima jer im se na proslavama najčešće servira pečeno prase dok bi oni bi htjeli janjca.

O Makedoncima ne treba trošiti puno riječi. Svi ih svojataju, pa im je u Jugoslaviji nekako bilo najbolje.

Crnogorci su po običaju bili s braćom Srbima. Ni njima nikada nije bilo dovoljno vlasti, iako se oduvijek govorilo: ”obzirom koliko ih je, dobro su raspoređeni.”

Dakle Jugoslavija je bila nekome majka, a većini maćeha. A kad je tako nije ni čudo da su je na spavanju ubili.

Sad su svi svoji na svome. Srbi imaju ono što su oduvijek željeli. Postali su najmoćniji narod u svojoj zemlji, Srbiji, i bili bi zadovoljni da im nije Albanaca na jugu koji im ne daju spavati na lovorikama.

Hrvati su ostvarivši tisućljetne snove i od sreće skoro prevrnuli svoju malu barku. Kako bi se spasili od potonuća uplovili su u veliku europsku luku spasa.

Bošnjaci se kuhaju u bosanskom loncu, ali sastojke im još uvijek kvare katolici i pravoslavci.

Slovenci su konačno tamo gdje su oduvijek željeli, u Europi, iako su zadnja rupa na svirali.

Crnogorci se također mogu pohvaliti sa svojom državom, kakva je takva je naša je, kažu.

Makedonci se osjećaju razapeti između tri naroda Bugara, Grka i Albanaca, pa ne znaju više kome pripadaju i sve češće se opijaju domaćim crnim vinom T`ga za jug.

Ipak, svi se sanjaju kako će ući u Europu i mole boga da ih ona primi u svoje naručje prije nego se raspadne.

Na kraju ostaje nam samo jedno praktično pitanje: ako su se u maloj Jugoslaviji svi ovi narodi osjećali zapostavljenima, kako će im tek biti u velikoj Europskoj uniji?