Piše: Romano Bolković

Za Berlin putujem barem jednom mjesečno. Razmišljati o „Nebu nad Berlinom“, kad ste već na nebu nad Berlinom, nije puki pleonazam: prije mi se to čini jedinim ispravnim ulaskom u grad, i u doslovnom, i u izvedenom smislu tih riječi. Dopustite da objasnim:

Nebrojeno je definicija Berlina: jednu suvremenu, njegova današnjeg gradonačelnika Klausa Wowereita, znaju gotovo svi: Berlin je siromašan, ali sexy! Drugu, davnašnju, složeniju, sveobuhvatniju i, mislim, točniju, dao je s početka XX. stoljeća umjetnički kritičar i publicist Karl Scheffler, u svom remek-djelu „Berlin – sudbina jednog grada“: „Berlin ne želi ljubav svojih građana. Ako duh grada nije duboko nacionalan, samim time nije ni sentimentalan. Ova čvrsto determinirana gradska individua uz pomoć vica i samoironije prevladava skrivenu tragiku svog bistva, tragiku svoje sudbine – Berlin, proklet uvijek ponovo postajati i nikada ne biti.“

Immerfort werden, niemals sein. Ova me definicija navela na pomisao da u Berlinu, fatalnoj riječi verdammt usprkos, ima nešto spasovno: Sv.Augustin zamišlja pakao kao vječno umiranje, stalno nestajanje između života i smrti. Scheffler, nasuprot, 1910. Berlin doživljava kao mjesto osuđeno na vječno nastajanje, čije je prokletstvo da nikada ne bude. Kazano je to gotovo po uzoru, ili čak moguće pod dojmom jednog od čuvenih Berlinera, G.W.F.Hegela: neobična je to logika koja istinu odnosa onoga sein i onoga nichts vidi u njihovom neposrednom iščezavanju jednoga u drugom, u – postajanju. Vjerojatno je to i bio razlog da Jack Lang, francuski ministar kulture, govoreći o brzini berlinskih mijena, 2001. godine izjavi: “Pariz je uvijek Pariz, a Berlin nije nikada Berlin.”

Pomislio sam dakle da u Berinu ima nešto spasovno, da trajno nestajanje, koje karakterizira ovaj naš infinitezimalni panonski pakao, mogu odmijeniti ovim vječnim nastajanjem nečeg drugog, a istog, što je definicija Berlina, ako ‘definicija Berlina’ nije oksimoron. Pomislio sam da je u Berlin i doslovno i metaforički jedino moguće ući s Neba, sagledati ga sub specie aeternitatis, u istovremenosti njegove prošlosti, sadašnjosti i budućnost, jer jedino je tako shvatljivo zašto David Bowie dolazi živjeti u grad koji je, za Wendersa, ni dva desetljeća ranije bio “najstrašnije mjesto na Zemlji”, da bi i osamdesetih bio prije mjesto nego grad.

Moj pokojni prijatelj, hrvatski književnik Darko Desnica, govoreći o Wendersovom filmu kazao je da “smrt svih emocija završava emocijom smrti”. Nebrojeni interpreti danas u njemu suhoparno vide razmeđu moderniteta i postmoderne. Ja, koji sam u Berlinu završio kafijanskom greškom, napisavši na profilu Facebooka da bih volio dio svoga vremena prevoditi u Berlinu, provodeći otada svoje berlinske dane s prevoditeljicom i vodičem kroz svijetove Berlina, iRons, jednostavno sam u filmu, s onu stranu priče o (ne)mogućnosti ljubavi u svijetu hipostazirane samoće, vidio Plan Grada, vademecum kroz paradoksalani svijet kojem je središte svugdje a periferija nigdje. Na mjestu gdje je Istok sreo Zapad, nastao je ožiljak: die Mauer; uklanjanjem Zida, kozmetička je promijena Svijeta ponovo započela u Berlinu.

Berlin je danas skriveno središte Svijeta koji je mundus inversus, grad čiji je mitski trg, Potsdamer Platz, po riječima Wima Wendersa neka vrst pupka svijeta ili svjetskog središta koje je prisutno kao odsutno: u jednoj od scena “Neba nad Berlinom”, Curt Bois, alias Homer, usred ničije zemlje osvrćući se pita: ”Gdje je, dakle, Potsdamer Platz?”.

Danas je na Potsdamer Platzu kino – i opet pukotina u stvarnosti. U Berlinu se, kao u Kubrickovom “Shiningu”, križaju vremena i nivoi zbilje. Možda to nije njegovo prokletstvo – uvijek postajati, nikada biti – možda je to njegov skriveni blagoslov: Borges, u fus-noti priče Deutches Requiem kaže da je Njemačka sveopće zrcalo, koje sve upija, svijest svijeta (das Weltbewusstsein). Ja bih bio precizniji: ne Njemačka; Berlin.

Berlin je zrcalo svijeta čije je središte prazno, na čijoj se periferiji zrcale fragmenti ili fraktali smisla. Trebalo bi poći do tog zagubljenog središta putem tananih odraza berlinske stvarnosti. Sasvim sam siguran da je ogledajući se u Berlinu moguće vidjeti i vlastito lice, shvatiti ne samo gdje smo to došli, nego i odakle smo ustvari otišli. Brodsky je emigraciju shvatio kao školu poniženja, gotovo pascalovskog suočenja s vlastitom ništavnošću spram beskraja svijeta. Berlin je za takvo iskustvo prilično nepodesan: ne znam nikog dobronamjernog tko dolazeći u Berlin nije imao intenzivan dojam da je stigao – kući.