Piše: Edit Glavurtić

Euforije koja bijesni medijima posljednjih tjedana kao da me umotala u golemu paukovu mrežu. Sve je naizgled jasno i bezazleno, ali negdje u pozadini vreba golemi lukavi pauk, s jasno razrađenim planom, matematički preciznim. Koji će u pravom trenutku svoju finu, svilenu mrežu pretvoriti u smrtonosnu klopku. U grlu mi je već danima knedla, slika iskrivljenog zrcala straši me jer joj ne vidim pozadinu, ali razabirem uzorak, isti koji je ljude već vodio ususret nečem nehumanom i strašnom, sa kobnim posljedicama.

Ma tko sam ja da uopće išta govorim o svetom idealu obitelji, kad obitelj u smislu kako je nameće definicija nikad nisam imala?

Stari je otišao, nisam još navršila godinu dana. Kako to već u stvarnom životu biva, zaljubio se u drugu ženu, i napustio nas.

U mom djetinjstvu nije ga bilo ni blizu, niti me je do moje osme godine ikada došao vidjeti. Nisam birala okolnosti u kojima sam se zatekla, kao što ih ne biraju ni tisuće druge djece koja rastu s jednim roditeljem.

No, da se vratim priči… kad sam dovoljno odrasla da ga mogu posjećivati u njegovoj novoj obitelji (a bila mu je to već treća), nakon nekoliko dana bilo mi je jasno da ništa ne propuštam time što živim s mamom, i jedva sam čekala da se vratim u naš skromni, svijetli život. Ona je bila posvećena meni, i svim se svojim silama trudila da nam malenom radničkom plaćicom osigura osnovno za život, i meni dobro školovanje.

Kako je vrijeme prolazilo, kao i sve mlade djevojke maštala sam o tome kako ću se jednom skrasiti, imati dvoje ili troje djece, čovjeka s kojim ću dočekati starost, i u tim sanjarijama bilo je sve što se uklapa u poželjne stereotipe iz slikovnica, ali gospođa Stvarnost i gospon Život opet me povedoše sasvim drugim putovima. Jednostavno, nije mi dano da stvorim takvu obitelj, i takav život, bez obzira na snove. Kao što, ruku na srce, nije dano ni većini drugih ljudi, jer kako god mi lijepo sanjali, na kraju uvijek Stvarnost odnese pobjedu. I zato je dobro stvari pošteno nazvati pravim imenom, barem povremeno, i ne zatvarati oči pred onim što nam se cereka u lice.

Da, brak je ugrožen u svojim temeljima, a obitelji poharane raznim bjesovima. Imena su im: Bijeda, Nezaposlenost, Alkohol, Nasilje, Nevjera, Porok, Ravnodušnost… To su uzroci zbog kojih se sve urušava, a djeci u nasljeđe ostavlja duboke rane i trajne ožiljke. I to je ono što treba liječiti, to su modrice koje treba previjati. Pogledati stvarnom Životu u oči u prihvatilištima, sigurnim kućama, sirotištima… i odvagnuti mjeru vlastite krivice, čak i ako je ona samo u okretanju glave na drugu stranu. Ili okrivljavanju drugoga.

Nije me baš lako u nešto uvjeriti jer uvijek tragam za motivima prevelikog žara, i pozadinom. Ako je jasno ne vidim, oprezna sam. Tim više kad je nešto upereno protiv nekog, a uvjeravaju me da nije, i neka ne vjerujem zdravom razumu, jer za takve igre, naprosto, imam previše godina.

Za mene je Bog, čije se ime u zadnje vrijeme tako često tako olako izgovara, oduvijek bio samo ljubav, blagost i oprost. Ništa van toga ne mogu prihvatiti, kakvim god nazivom se zvalo, u čije god ime istupalo.

Sudbina mi je da budem na strani manjine: ne znam misliti tuđim mislima, ni moliti gotovim molitvama. I dalje vjerujem u čovjeka, i u njemu tražim mjeru ljudskog, koja nam treba kao lijek, i kao zdrav razum. Da bi se časno živjelo, pošteno surađivalo, uvažavalo različite, branilo slabije, nadalo kakvoj takvoj budućnosti i stvaralo obitelj koja neće biti laž.