U središtu

Ponekad popuste niti koje drže
Sve ovo ludilo na okupu, u kontroliranim uvjetima.
I tada bez straha ponirem u središte sebe, središte Straha.
Samo na tom tankom rubu gdje nastaju pjesme, a slabe proguta mrak
Samo tamo doista živim
Samo tamo mi tijelo kidaju male šake prijatelja koji mi je toliko nedostajao
Ne bi li mi istjerale krik iz usta
Krik One koja rađa
Krik beskrajne začahurene boli
Koja provaljuje i ruši zidove pristojnosti
Koju ću roditi, istisnuti iz sebe zauvijek. Ili jednokratno.
Krik oslobođenja
Krik olakšanja
I najčišće, prozirne, treperave sreće.
„S kim ću ostati mlad ako svi ostarite?“
S kime ću ostati luda ako se svi izliječite?
Ne liječite me. Volim ovo mjesto.
Ima li tko dovoljno hrabar da uđe
U moje ludilo i sa mnom se u ludosti utopi?
Tražite: Pokaži mi svoje ludilo! i ja radosno otvaram.
Ali ima li netko dovoljno snažan da ga bez straha zavoli?
Da uroni? Da gleda ljubav kako voli? Da sa mnom izdrži groznicu
Koja kroz pore tjera tu prelijepu bol? Treba li je odbaciti samo zato što je bol?
Samo zato što bol boli?
Tko će se sa mnom uvući ispod ove aluminijske folije
I osjetiti bol koju taj tanki sloj zaštite izaziva na rukama?
I tko će znati da ima okus moje krvi ako je ne zagrize?
Možemo li ikada zavoljeti tuđu istinu?
Koliko je nas u nama?
I koliko ih možemo podnijeti?
Tko će sa mnom u ovom bunilu stihovima svjedočiti ovu ljepotu
Ako ne svjedoči strahomorne nemani i ne dopusti im da reže u ovome Edenu
ne opire se, prihvati ih
kao majka koja gleda čokoladom umrljano dijete?
Tko će mi na jednom od bezbrojnih odlazaka obećati:
„Nađemo se u pjesmi“ i uzvikivati sa mnom parole ljubavi
„Traži, traži pa ćeš naći, dobro jelo svakom godi“?
Tko će sa mnom slušajući pjesmu poznatog nama nepoznatog pjevača
Biti do suza nostalgičan za gradovima u kojima nikad nismo bili?
Tko će se sa mnom Sjećati Španije i događaja koje uopće ne razumije
Ali ih se dobro sjeća samo u onih pet probranih tonova?
Tko će sa mnom premotavati pjesme i tražiti i iznova slušati samo ona mjesta koja bole?
Je li to trik mudrog skladatelja koji hladne glave stisne tamo gdje boli
Poput doktora opće prakse kada dijagnosticira upalu slijepog crijeva
Ili je to nesvjesna izravna veza s leptirima, Morseov kod za umobolnicu?
O, ne liječite ovu groznicu! Iščeznut će s posljednjim slovom ovih raštrkanih redaka
Koje samo u sebi zovem pjesmom.
Rasplinut će se poput jutarnje maglice.
I ponovno ću biti svježa, rumena i pristojna
I potpuno prihvatljiva po kriterijima svakog susjeda.
Ali ne liječite me još. Zagrljaj mog prijatelja lagano popušta. Poput bombona.
Pustite me da se suočim s umiranjem ove ekstaze.
I pustite me da tu nježnu smrt, ali ipak smrt, prihvatim.
Dopustite mi da se prepustim ništavilu ako mi je suđeno i promatram maglicu kako se razilazi.
Tako je intenzivno promatram da su podočnjaci sve veći.
Treba mi ruka šamana da me vodi kroz taj gubitak u nekom WC-u ljubljanskoga kolodvora
Da mi vodi treperave uspaničene osjećaje koji bježe iz grudi
Da mi olakša rastajanje od najčišće esencije ljubavi
Za koju stalno tražim neku bolju, primamljiviju, egzotičniju riječ
Ali i da se drugim imenom zove, ta bi ruža jednako mirisala.
Evo, napušta me. Već je gotovo posve prošlo. Taj košmar. Ta ekstaza. Taj trans.
Ta bol. Sve ono što te podsjeća da si živ. Sve u međuvremenu je život.
Sve između trenutaka življenja je međuvrijeme.
Neki čitav svoj vijek provedu u međuvremenu. Zazirem od međuvremena.
Međuvrijeme odvajam trenucima koje s ljubavlju nazivam „pet minuta“.
Pet minuta s vremena na međuvrijeme čini sasvim solidnu minutažu za sreću.
Poživim li dovoljno dugo, umrijet ću sretna.