Piše: Edit Glavurtić

Svako živo biće pod nebom ima svoj put i svoju sudbinu; vrijeme određeno za cvat, donošenje ploda i povratak zemlji. Početak i kraj su nepoznanica, i o njima se malo može reći, o vremenu između, poznato je mrvicu više.

Putujemo, mijenjamo se, i ostajemo pritom sami sebi najveće zagonetke, jer se cijelog života upoznajemo i iznenađujemo. Često ne znamo kakvi smo to zapravo, dok prilike ne pokažu. Viđala sam ljude u svakodnevnom životu nesigurne i uplašene, ali u krizama staložene i hrabre. I samu sebe često sam iznenađivala; od čega sam strahovala uvjerena da je nemoguće, polazilo mi je za rukom. I obrnuto, što sam mislila postići s lakoćom, pokazalo se nedostižnim, nisam imala ni snage, ni znanja.

Zaista, nema boljeg ogledala od loših vremena, jer teško odmah odrazi ono što se u dobrome slabo vidi, pa se svom odrazu često nemalo iznenadimo. I, ništa.

Te nas spoznaje ne čine boljima, jer čovjek je spreman mijenjati sve, osim slike o samome sebi… a u dubini negdje svatko vjeruje da je baš on po nečemu bolji od drugog. Što sebi u trenu opravda i oprosti, drugome zauvijek zamjeri. Ponekad mi se čini da vrijeme dozrijevanja znači brisanje razlike. Kad sam sebe počneš promatrati istim očima kojima promatraš druge. Ako je to uopće ikada moguće.