Piše: Marijan Grakalić

Diskriminacija drugih ili drugačijih posljednjih desetljeća predstavlja veliko iskušenje za Katoličku crkvu i njezine institucije ponegdje još uvijek opterećene recidivima kako hladnog rata tako i onog prethodnog. Vidljivo je to u mnogim primjerima, posvuda i na različitim nivoima. Moguće je tome tako i zato što golem broj svećenika i redovnika u cijeloj Europi nikada nije odgovarao niti se ispovjedio zbog što aktivne a to što prešutne podrške nacizmu i fašizmu. Priključivši se poslije anti-komunističkom propagandnom pogonu našli su druge političke saveznike koji su u ime demokracije i slobodnog svijeta bili spremni zatvoriti oči pred zločinima i zbog šutnje. Novi gospodari tako su dobili stare i poslušne sluge koje su znale baratati histerijom mase koristeći pri tome vjerska uvjerenja vlastite pastve. Ni današnje manipuliranje pobožnošću, kako se vidi po referendumu o prirodi obitelji, nema drugi karakter od onoga da se na taj način ponovo ozakoni društvena nepravda i duhovna nejednakost. Da li je pri tome iznenađenje što je cijeli projekt takve retrogradne politike solidaran s teorijom i praksom papinske prelature ”Opus Dei” (”Djelo božje”) za koju neki smatraju da ima mnoge elemente vjerskog kulta, iako drugi govore kako se radi o crkvi unutar crkve, dok treći u tome pak vide obnovu svetosti vjere u modernom društvu?

Kao odgovor na to možemo se poslužiti mnoštvom bizarnih detalja, ali ne i samo njima. Primjerice, Opus Dei je 2003. godine u Čileu pokrenuo postupak protiv tamošnje homoseksualne zajednice kada je počele izdavati novine pod naslovom ”Opus Gay”. Tvrdili su kako je korištenje grafičke i fonetske sličnosti između oba imena nezakonito, a uz to i ”uvreda” za jednu ustanovu Katoličke crkve. Alberto Roa, direktor spomenutih novina koje su službeno registrirane 12. rujna 2002 kod ”Zavod za industrijsko vlasništvo” u Santiagu, reagirao je na optužbe rekavši kako su “homofobne i diskriminativne”. Opus Dei očito je bio uvrijeđen zbog činjenice da ljudi tako povezuju homoseksualnost i katolički pokret, iako službena doktrina Crkve ”priznaje homoseksualce kao braću koji imaju problema, ali koju ipak treba biti poštovana.”

Već se u ovom dalekom primjeru naslućuje problem gotovo transcendentne netrpeljivost. Dakle, isto ono što je i sada posrijedi u Hrvatskoj. Naime, nije bio u pitanju slučaj obrane prava da Opus Dei zaštiti svoje ime jer ono i nije ”Opus Gay’, kao što ni sada nije u pitanju ikakva obrana institucije brak već njezino svođenje na ideološki a ne stvarni karakter. Dakle, kao što se onda mislilo da u čileanskom društvu nema mjesta za koegzistenciju imena i sadržaja ”Opus Gay” i ”Opus Dei”, tako se sada također misli da u hrvatskom društvu nema prostora za heteroseksualni i istosploni brak odnosno takvu vezu.

Argentinac i marksistički povjesničar Emilio Corbiere ističe kako se članovi kulta Opus Dei-a nalaze pod ”pravim kutom” na orijentiru političke desnice, zalažući se za konzervativni utjecaj u svim svjetskim pitanjima. Od političkog promicanja Vatikana i njegovih interesa, pa do tradicionalističke politike nametanja Zakona protiv razvoda, pobačaja, eutanazije, homoseksualnih brakova, kontracepcije, itd. “Tvrdnja da je Opus Dei tek humanitarna organizacija bez nekog političkog programa jednostavno nije vjerodostojna ” – smatra Frances Kissling, predsjednik ”Društva katolika za slobodan izbor”. Opus Dei, kako kažu njegovi kritičari služi kao instrument usmjeren protiv liberalne i sekularne misli. Sociolog Alberto Moncada, konzultant pri UNESCO-u i osnivač Sveučilišta u Piur-i (Peru), smatra kako se radi o organizaciji čija je ideja uspostava “katoličkoga totalitarizma”.

Razmotrimo u kratko neka pitanja iz povijesti organizacije Opus Dei, poznate i kao ”Prelatura Svetog Križa i Opus Dei” (lat. Praelatura Sanctae Crucis et Operis Dei). Radi se o ustanovi Katoličke crkve koja uči da su svi pozvani na svetost, pa je zato i obični svakodnevni život put do svetost. Većinu članstva ovog reda čine laici i svjetovno svećenstvo, a osnovana je u Španjolskoj 1928. godine od strane katoličkoga svećenika Josemaría Escrive. Opus Dei dobio je status laičkog reda Katoličke crkve 1950. od papa Pia XII., dok je prema odluci pape Ivana Pavla II., godine 1982. postao njegova osobna prelatura – to jest, apostolat jedino u nadležnosti prelata kojeg imenuje papa. 1975. godine, Josemaria Escrivá je preminuo, a naslijedio ga je Álvaro del Portillo. Od 1994. godine prelat je Javier Echevarria.

Po podacima iz 2010. godine red broji 90.260 članova, od čega su 2.015 svećenici, a rasprostranjen je u preko 90 zemalja širom svijeta. Procjenjuje se da oko 70% članova živi u vlastitom domu vodeći svjetovni život, dok ostalih 30% živi u vjerskim centrima reda i u celibatu. Članovi se posvećuju nauku duhovnih katoličkih treninga, a važnu komponentu predstavlja i društvena angažiranosti. Red se bavi osnivanjem i vođenjem sveučilišta, rezidencija, fakulteta, škola, izdavačkih kuća, tehničkih i poljoprivrednih ustanova, kako bi, naravno, i tim putem širio svoja uvjerenja. U tim institucijama Opus Dei sprovodi svoju duhovnu i doktrinarnu orijentaciju, i dakako, ističe sva svoja već uočena diskriminativna stajališta.

Recimo kako je primjer Strathmore Universityija u Narobiju u Keniji istražio teolog William D. Lindsey, opsežno pišući o negativnom stavu koji sljedba širi prema LGBT zajednici, ali i ateistima, agnosticima, skepticima, slobodno mislećim pojedincima, sekularnim humanistima i in-religioznim osobama. Spominju se pri tome svakojaka zanemarivanja ljudskih prava i prava manjina, a posebno se ističe da se tim putem u Keniji ali i drugdje u Africi podržavaju brojne rigidne nacionalne organizacije koje se protive gay slobodama i posebno, istospolnim brakovima. Baš kao i u Hrvatskoj.

Red je postao šire poznat 2006. godine po popularnom romanu i filmu ”Da Vincijev kod”, zbog čega je pokrenut i spor protiv producenta, tvrtke Sonny Picture, tvrdeći kako se radi o anti-katoličkoj kampanji i čitavom nizu zabluda. Zahtijevajući od svojih pristaša ”univerzalni poziv na svetost” i gradeći organizaciju nadahnutu isključivošću, nesumnjivo se može zaključiti kako je riječ o jednoj sljedbi koja posjeduje karakter što se u socijalnoj psihologiji naziva autoritarnim. Naime, gotovo na isti način na koji fašistička država traži da se podanici ujedine pod njenim okriljem u profesionalnom, društvenom i obiteljskom životu, tako i Opus Dei želi da njegovi sljedbenici učine isto. Dakle, priroda je tog autoritarnoga karaktera u tome da se zatomi svaki osjećaj identiteta pojedinca izvan crkve i njezine vjere, dakle i nacije.

Iako je očito da postoje brojne kontroverze kada je u pitanju ovaj red i među samim katolicima, njegovoga je pokojnog osnivača Josemaríju Escrivu godine 2002. kanonizirao Ivan Pavao II., nazvavši ga ”svecem svakodnevnog života”. Escrivá je svoju prvu grupu osnovao u Madridu još 1928., nadajući se, kako je rekao, da bi ona mogla svećeniku donijeti punu razinu posvećenja u svakom području života i rada. Kada su se 1932. španjolski generali pobunili protiv demokratski izabrane vlade, bježi iz Madrida u Burgos, grad koji je bio pod kontrolom fašističkih vojnika generala Francisa Franka. Poznato je njegovo pismo Francu u kojem među ostalim kaže: ” Molim Boga, našeg Gospodina, da vas daruje Preuzvišeni sa svakom vrstom sreće i dade vam obilje milosti u obavljanju teške misije što ju je povjerio vama.” .

Prema monsignoru Vladimir Feltzmannu, jednom od njegovih osobni pomoćnika, smatrao je kako ”Hitler nije mogao biti tako loša osoba “. Te, kako se Hitler bori ”protiv Židova. Hitler je protiv Slavena. Što znači da je Hitler protiv komunizma.” Uz to, dakako, ide i negiranje odnosno umanjenje broja žrtava nacističkoga Holokausta. Tako je, kako također navodi otac Feltzmann, Escriva rekao kako Hitler nije pogubio šest, već ”samo četiri milijuna Židova”. Unatoč tim navodima njegovog tajnika, postoje i drugi ljudi, koji pak naknadno svjedoče kako se Escriva zalagao za slobodu, pa kao takav i nije mogao biti fašist. Kako bilo, uzgajao je bliske odnose s generalom Agustom Pinochetom, pa je nakon što je ovaj krvavo preoteo vlast u Čileu od demokratski izabrane vlade 1973. godine, Ecriva od hunte dočekan ”s velikom toplinom”. Opus Dei sudjelovao je i u vladavini Alberta Fujimorija u Peruu tokom devedesetih preko svojih pripadnika u raznim ministarstvima, istodobno imajući i nekoliko uglednika u opozicijskim strankama. Ipak, njemački povjesničar i član Opus Dei-a, Peter Berglar, bilo kakvu vezu između Opusa Dei i Francova režima smatra klevetom, jer su, kako tvrdi, na kraju u Francove vladavine članovi Opus Dei bili 50:50 (za i protiv Franca). Činjenica je i to da je Antonio Fontana, španjolski novinar i član Opusa Dei-a koji se borio za slobodu tiska i demokracije proganjan tijekom Francove vlasti, kako bi kasnije bio izabran za prvog predsjednika Senata nakon što je demokracija obnovljena. Ipak, čuvenu britanski špijun William Collby također bio je član Opus Dei-a, a izvori objavljeni 2005. godine u Danskoj ukazuju kako je upravo preko tog laičkog instituta širio anti-komunističku i drugu kampanju pedesetih.

Uistinu, različita su poimanja svetosti i vrline. Red, kako navode mnogi kritičari ”održava iznimno visok stupanj kontrole nad svojim članovima”. Navodno postoje pravila dolazne i odlazne pošte, inspekcija nadređenih, a kaže se i da je zabranjeno čitati neke knjige bez odobrenja. Posebno se pazi na odnose s osobama koji nisu članovi reda, pa makar to bili i pripadnici vlastite obitelji. Zato ga bivši savjetnik u redu, David Clarck, opisuje i kao oblik kulta. Jedno od teoloških objašnjenja ovog fenomena dao je je dao John Carmel Heenan, kardinal i nadbiskup Westminstera rekavši kako ”Jedan od dokaza Božje pomoći je znak kontradikcije. To su gotovo svi osnivači društava u Crkvi pretrpjeli, pa monsingor Escrivá de Balaguer tu nije iznimka.” Uz to, konzervativni sociolozi tvrde kako je kritika Opus Dei-a često negativan rezultat, odnosno reakcija na ‘obnovu vjere u sekularnom društvu”. S druge strane sociolozi Peter Berger i Samuel Huntington sugeriraju da je Opus Dei stvoren “u namjernom pokušaju izgradnje alternative modernom “. Naime, on je jedini katolički red koji se bavi modernom kulturom nastojeći u isto vrijeme odlučno zastupati tradicionalne katoličke vrijednosti .

No u našem slučaju referenduma o karakteru braka nadilazi se tek pitanje prirode jednog katoličkoga laičkog reda, ma koliko god da se on u svom fanatizmu trudio obnoviti univerzalnost vjere i nametnuti njezine uzuse cijeloj zajednici putem mitomanije nacionalnog integriteta i identiteta. Dakako, na način blizak onom na koji su fašistički pokreti i države provodili segregaciju manjina, sada ”obnovljena vjera” nastoji ”posvetit” ne samo vjernike nego i dokinuti svjetovnost. Dodatnu dimenziju cijelom problemu predstavlja i takav uvoz ”demokracije’ za katolike, a ne za građane. Mnoge su zemlje, sjetimo se Italije i načina kako je tamo ugušena ljevica, prošle ”čišćenje memorije” kako bi bile spremne za ona religijska sjećanja ili osjećanja, za one istine koja su većini prihvatljivije. Manjina je izvlaštena iz tih pitanja.