Piše: Edit Glavurtić

U nekim mladim godinama imala sam veliku potrebu isprobati vještinu svojih prstiju. Tako sam radila nakit, vezla, plela, šivala, modelirala, mijesila kolače. Cijelu jednu zimu zveckala sam iglama za pletenje (i danas obožavam taj zvuk, iako ga valjda desetljećima nisam čula), no ubrzo su mi jednostavni šalovi dosadili, pa odlučih isplesti pulover. Uzorak su mu bile kocke različitih veličina i boja, sve je bilo zamišljeno mondrianovski vedro, no nimalo jednostavno, trebalo je istovremeno raditi s desetak boja, i u pozadini vješto prebacivati niti vune, da se ne zamrse. Nakon što sam isplela nekih dvadesetak centimetara uzorka, dosadilo mi je gledati u to što radim, pa sam gledala u televiziju, a prsti su radili svoje.

I nije to išlo loše, no u jednom trenutku, kad je već prednja strana gotovo dovršena, opazih grešku, negdje ispod polovice… nekoliko očica prebacila sam pogrešno. Mala greška, ali baš na žutoj kocki… i vidjela se, a opet, nije dolazilo u obzir oporiti, jer bilo bi više od pola.

I tako, nastavila sam do kraja, ali entuzijazam mi je malo popustio, jer stalno sam mislila na grešku. Kad je pulover dovršen, i kad sam ga obukla, bio je lijep, vedar, kao iz slikovnice. Dobila sam puno pohvala, jer je bio zaista originalan, ali mislim da sam svakom rekla “da… ali pogledaj ovo ovdje… tu sam zeznula par očica”. Sve dok jedna susjeda, pametna gospođa, nije rekla “pa zar ne vidiš da si sve ostalo napravila perfektno… tisuće očica odlično si prebacila, kockice su krasno ograničene, rubovi uredni… prestani gledati i upirati prstom u tu malenu grešku koja se jedva vidi!”

Ostati će mi ta sklonost još dugo, dugo poslije. Gledanje samo u krivo ispletene očice. Sitnice koju sam previdjela, pokvarila ili zaboravila.
Od toga, neću vidjeti sve ono što sam napravila dobro, na vrijeme, sa voljom i ljubavlju… opterećivati će me različite varijacije onog pulovera. Previše razmišljanja o greškama, a premalo o uspjesima, krutost i nepotrebna strogost prema samoj sebi. Prema drugima sam, srećom, puno velikodušnija, njima uvijek tražim isprike.

Iako, opustila sam se. Dođe to valjda, s godinama, kad se razvije ona lijepa ljubav prema samome sebi jer vidiš da puno toga ne možeš promijeniti.
Pa više od svega cijeniš mir, opuštenost i malo smijeha.

Fućkaš krive očice, uvijek ih je bilo, i uvijek će ih biti!

Više mi ne kvare užitak dobro obavljenog posla. I ne upirem prstom pokazujući mjesto gdje sam zeznula… a ako tko primijeti i upita, hladnokrvno objasnim da je to „od početka baš tako zamišljeno“.