Piše: Milan Fošner

I te večeri sam, ustalom kao i većinu svojih večeri, sjedio u Pikolu. Nije to bilo ništa čudno, moja rupa od stana je bila točno iznad. Jeftina soba točno iznad jeftine birtije – imati tako nešto je bila prava premija za tipa kao što sam ja.

Uglavnom, te večeri zbog koje sam sada završio na sudu, krenuo je razgovor.

– Dečki, ajmo dečki, večeras je na mene… – Damir Bankar je opet sklopio posao. Nevjerojatno je bilo to koliko ljudi misle na život poslije smrti. To mi nije imalo smisla. Kao što mi, uostalom, i većina toga na što su ljudi bili spremni – nije imalo smisla.

Ali, hladno pivo je bilo ispred mene i to mi je imalo smisla.
– Aaa, paše, kako paše… – rekao je Damir Bankar.
– Da, da, khuhhh! – dodao je Komarac. Uvijek je kašljao kao da umire.
Ja nisam rekao ništa, grlo mi je bilo žedno.
– Kaj si slobodno uzmem jednu cigareticu, ha…? – pitao je Komarac već pružajući ruku.
Komarac je bio najveći žicar kod nas na Trešnjevci. Prevalio je šezdesetu, a po zatvorima je proveo barem polovicu svoga života. Započeo je sa ubojstvom, već u svojoj 18 godini. Ubio je svog očuha koji je maltretirao njegovu majku i njega od jutra do sutra.
– Zveknul sam gada po titnari, jebemu sve! UZEL SAM CEV I LUPAL SAM GA DO SMRTI… – pričao nam je Komarac. Nakon toga su slijedila razbojsva, sitna uglavnom, al nakupio je staža po svim zatvorima Jugoslavije.

Njegovo područje ‘rada’ je bio Trešnjevački plac. Na placu je žicao, a i maznuo nešto ako bi se pružila prilika. Kad bi se oko 3 sata plac počeo prazniti, Komarac je kopao po odbačenim kutijama i u vrećicu trpao sve voće i povrće koje je još imalo kakav takav oblik. Kad bi natrpao punu vrećicu dolazio bi u Pikolo. Imao je svoje mjesto na kraju šanka, odmah kraj vrata. Komarac je smrdio na kilometar. Normalno je bilo da mu je Bambi dozvoljavao da sjedi samo na tome mjestu. Svejedno, smrad je i dalje bio ubitačan.

– Bambi, daj nam još po jednu. Danas je bio dobar dan, DOBARRR – Damir Bankar je trljao ruke. Imao zadovoljan izraz na licu.
– Ja ne mogu više – rekoh – rastura me želudac.
– Ma daj Horvat ne seri, mazni si još jednu pivu – nagovarao me.
– Ne mogu, nema šanse…
– Ma ajmo još po jednu, kaj ti može bit OD JEDNE PIVE?
– Ne mogu, stvarno…
– Ma pogledaj ju samo kako je suzu pustila, uh! – pokazivao je zaneseno svoju bocu od piva kao da pokazuje pehar od svjetskog prvenstva u nogometu.
– Aj daj Bambi… – rekoh.

Nekad je bolje popustiti u životu. Pogotovo kada te nude besplatnim pićem.

I stvarno, ništa mi nije bilo od TE pive i bankar je naručio još. Alkohol je počeo svoj ples po mome praznome želucu. Gutao sam, a muzika se pojačavala. Ples je bio sve jači i jači, a muzika je bila sve glasnija. Ja sam gutao i gutao. Komarac si je uzimao cigaretice. Bankar i Bambi su nazdravljali. Obična birtija na Trešnjevci za njih je postala oaza sreće i veselja, a ja sam tonuo sve dublje i dublje.
– Idemo, idemo! Ajmo! Daj nam još 3 pive, idemo veselo dečki… – bankar je trljao ruke po ne znam koji puta.
– Idemoooo, ha ha ha, khkhuhhh… – smijao se Komarac, a to nije bio lijep prizor. Komarac je imao samo dva zuba. Komarac je nosio ‘socijalke’ zaljepljene sa selotejpom. Komarac je bio stara olinjala pijandura. Komarac je bio vjerojatno najružniji čovjek na svijetu. Najružniji čovjek koji pljuje na sve strane dok kašlje.

A u mome želucu je pljuvao pakao. Rigalo mi se. Pišalo mi se. Sralo mi se. Sve to odjednom. Sve sam ih vidio duplo. Troduplo. A onda odjednom više nisam vidio ništa. Svjetla su se ugasila. Totalni mrak. (Fraktura, zagreb, 2007.)