Piše: Nenad Korkut

Vera Gottliebe Anna Gräfin von Lehndorff-Steinort rođena je 14. svibnja 1939., pred sam početak 2. svjetskog rata, u aristokratskoj obitelji u istočnoj Prusiji, u gradu Königsbergu (danas Kaliningrad u Rusiji). Majka joj je bila grofica Gottliebe von Kalnein, a otac Heinrich Graf von Lehndorff-Steinort, visoko pozicionirani general u Njemačkoj vojsci. Bezbrižno djetinjstvo na obiteljskom posjedu grubo je prekinuto kada su je kao petogodišnjakinju 1944. preko noći s obitelji odveli u konclogor. Naime, njezin otac koji se, nakon što je tijekom rata svjedočio masakru nad židovskom djecom u Bjelorusiji, priključio pokretu otpora, osuđen je i obješen zbog sudjelovanja u uroti i pokušaju atentata na Hitlera (događaj je opisan u filmu ‘Valkyre’ s Tom Cruiseom). Obitelj mu je nakon toga ostala bez svih posjeda, a nakon što su se poslije rata vratili iz logora živjeli su na rubu bijede.

Vera je već kao petnaestogodišnjakinja bila izrazito visoka i mršava. U to vrijeme i za manekenku je bilo neuobičajeno da bude visoka 180 cm, jer su ljudi u prosjeku bili puno niži nego danas. Veri je to uvijek donosilo prednost jer se isticala, ali istovremeno je previše odudarala od pojma klasične manekenke. Tada je još živjela u Hamburgu i pohađala je umjetničku školu. Tek kad se odselila u Firencu, gdje je nastavila studij, započinje i njezina modna karijera. Tamo je kao 20-godišnjakinju primjećuje fotograf Ugo Mulas i nagovara da se ozbiljno posveti karijeri modela. Prva agentica bila joj je slavna (tada već bivša) manekenka Dorian Leigh, sestra još slavnijeg modela i miljenice Coco Chanel, Suzy Parker. No Vera svoje početke u modi ne smatra baš uspješnima jer navodi da su je teško mogli svrstati u kalupe. Imala je ‘baby face’ lice, vrlo izražajno zbog strukture kostiju i velikih senzualnih usana i vitko, vrlo elegantno tijelo. Govorili su joj da ima lice za Elle, a tijelo za Vogue. No bila je previsoka i sve što bi stavili na nju činilo se premalo i prekratko.

Iako nam je to teško danas shvatiti kad pogledamo unazad na njezinu impresivnu karijeru, Vera je bila na početku karijere vrlo nesigurna u sebe i osjećala se neprilagođeno u tom svijetu. Zato je kreirala svoj alter ego ‘Veruschku’. Smatrala je da je Vera previše sramežljiva, iskrena, pa možda i dosadna da postane uspješni model te je uložila veliki napor kako bi od sebe stvorila sasvim novu osobu. Njezin put u New York bio je prilika da se predstavi u sasvim novom svjetlu i da na scenu stupi Veruschka, egzotična, šarmantna i zavodljiva plavuša, djevojka s koje nitko nije mogao skinuti pogled.

U New Yorku je promijenila agenta i odmah svima dala do znanja što želi. Sama je smislila slogan s kojim će se reklamirati : „Jednom kad je vidite, nikada je nećete zaboraviti”. Zamolila je svoju agenticu Barbaru Stone da joj ugovori susrete s najslavnijim modnim fotografima. „Recite im da dolazim s granice između istočne i zapadne Europe, negdje pokraj Rusije, ne morate im baš točno reći od kuda, neka im to ostane mašti na volju. Recite da sam došla proputovati i upoznati Ameriku, kako sam vrlo zainteresirana za fotografiju i kako obožavam njihov rad. Naglasite da sam izuzetna i da me moraju upoznati.”

Uskoro su svi bili opčinjeni njome. I onda se dogodio onaj prijelomni trenutak. Irving Penn ju je pitao bi li joj smetalo da je odvede na jedan razgovor u Vogue. Veruschka se nije pravila previše zainteresiranom, ali naravno, pristala je. Kada ju je ugledala glavna urednica, legendarna Diana Vreeland, preko zida je velikim slovima napisala njezino ime i rekla joj: „Veruschka, ovo je ime koje će uskoro svi znati.”

Ona je pristala da se fotografira za modne časopise samo pod jednim uvjetom-da joj se ispod slika potpiše ime, jer nije željela da ju se izjednačuje s bezimenim modelima. Tim činom i službeno je postala prvi suvremeni supermodel s imenom i prezimenom, te je prvi puta i čitalačka publika mogla saznati ime modela, učinivši Veruschku prvorazrednom zvijezdom.

Uskoro je surađivala sa svim najslavnijim modnim fotografima toga doba, osim Horsta i Penna koje je znala od ranije, bili su to Henry Clarke, Bert Stern, Melvin Sokolsky, David Bailey i mnogi drugi. Veruschka je postala apsolutna miljenica najmoćnije modne urednice u povijesti Diane Vreeland, a njezine fotografije koje je načinio Irving Penn za Vogue postale su legendarne. Jedna od njih izabrana je da krasi naslovnu stranu knjige povodom 100 godina Voguea.

No ono što je bilo puno važnije, i Diana Vreeland joj je dopuštala veliku slobodu i Veruschka je postala prvi model u povijesti koji je imao potpunu kreativnu kontrolu nad svojim pojavljivanjem u modnim magazinima. To ne treba čuditi jer se sve poklopilo s hippy revolucijom, djecom cvijeća i eksplozijom boja, a taj svjetonazor Vreelandova je najbolje prepoznala od svih modnih urednika. Također je dobro procijenila i da Veruschka nije samo sjajan model već i istinska umjetnica. Minice su došle u modu i napokon stvari na Veruschki nisu izgledale prekratko, ali ona je otišla i korak dalje, u potpunosti se razgolitila i dopustila da joj tijelo bude prekriveno samo bojom.

Priča po kojoj je Veruschka postala prepoznatljiva širem auditoriju i izvan modnih krugova dogodila se 1966. Naravno radi se o kultnom filmu ‘Blow up’ Michelangela Antonionija. I oni koji se ne sjećaju dobro radnje filma, svakako pamte scenu između Veruschke i David Hemmingsa koji glumi glavni lik, modnog fotografa. To je scena koja je u časopisu ‘Premiere’ proglašena najseksepilnijom scenom u povijesti filma, iako u njoj nije bilo golotinje. Film je 1967. dobio Zlatnu palmu u Cannesu i Veruschka je preko noći postala zvijezda.

1970. događa se nova prekretnica koja je obilježila Veruschkinu karijeru. Dianu Vreeland na čelu Voguea zamjenjuje Grace Mirabella. Koncept magazina se drastično promijenio jer je Mirabella inzistirala na nekim promjenama koje su bile i očekivane s obzirom na to da je njezin modni svjetonazor bio različit od Vreelandove. Pozvala je Veruschku na razgovor i objasnila joj kako želi ublažiti njezin agresivni imidž, učiniti ga prihvatljivijim široj publici: „Grace je imala određeni ‘look’ koji je preferirala i sve su se manekenke morale tome prilagoditi. Kosa je uvijek bila do ramena, izgled je uvijek bio dosadno uredan, naslovnice identične. Željela je da izgledam svježe i nasmiješeno, poput buržoaske lutkice. Nisam na to pristala. Shvatila sam da je njezinim dolaskom sve u Vogueu podređeno tržištu. Znala sam da je vrijeme da se povučem. Rekla sam zbogom, zatvorila vrata za sobom i otišla.”

Koliko je Veruschkin potez u to doba bio hrabar dokazuje i činjenica da je okrenula leđa modi na vrhuncu slave, kada je po danu zarađivala i do 10 000 $. Zbog toga su je nazvali modnom Garbo.

Kada su mnogi modni magazini željeli obilježiti ulazak u novi milenij radeći razne liste najbitnijih osoba iz svijeta mode u 20. stoljeću, njezino je ime često spominjano i ponovno se ukazala prilika da vidimo, tada već damu u 6. desetljeću života, u ulozi modela. Veruschka se i danas povremeno odazove na pozive modnih dizajnera i organizatora modnih događanja diljem svijeta da ekskluzivno nastupi na ponekoj reviji, a još uvijek snima i reklamne kampanje.

Da nije prestala intrigirati umjetničke krugove dokazuje i dokumetarni film koji je 2005. o njoj napravio kultni režiser Paul Morrissey, stalni suradnik Andyja Warhola u ‘Factoryju’, kao i impresivna knjiga iz 2008. autora Davida Willsa, koji je na jednom mjestu skupio sve Veruschkine antologijske fotografije.

Danas je Veruschka priznata multimedijalna umjetnica, zadnjih 15 godina živi u Brooklynu sa svojim partnerom i asistentom Michom Waschkeom, a mogli smo ju vidjeti i u filmu o Jamesu Bondu ‘Casino Royale’. (Izvor: Fashion.hr)