Piše: Edit Glavurtić

Sinoć je započeo izraelski filmski tjedan u Zagrebu, pa smo išli na prvu projekciju. Bilo je lijepo, publiku je pozdravio izraelski veleposlanik, a upaljene su i svijeće na menori povodom blagdana Hanuke.

Sve to događalo se u velikoj dvorani najljepšeg gradskoga kina Europa, i bilo je posebno. Glazba i molitva na jeziku koji ne poznajem, ali osjećam svečanost trenutka, i radost jer sam dio toga.

Slijedio je film od kog nisam imala nikakva očekivanja, ali zato veliku znatiželju, jer volim priče o dalekim zemljama, volim vidjeti kako drugi ljudi žive, čemu se smiju, što ih brine, kako rješavaju probleme… i koliko se oni razlikuju od mojih. Gledali smo suvremenu komediju kojoj sam se slatko i iz srca smijala.

Negdje pri polovici ustanovila sam da ljudi u Izrealu imaju drugačiju kulturu i povijest od naše, nešto drugačije običaje, vjerske rituale i prehrambene navike, ali su zato na sasvim jednak način čangrizavi, boluju od istih bolesti i smiju se sličnim stvarima kao i mi. U Izraelu, kao bilo gdje drugdje na kugli zemaljskoj muškarci lete za zgodnim ženama, žene na ženski načine domišljato rješavaju konflikte svakidašnjice pa i one sa muškarcima, a srednjoškolce tlače slični srednjoškolci zbog potpuno istih stvari kao i bilo gdje drugdje.

U bitnim stvarima nema nekih razlika. Zubobolja, srcobolja, škrtost, plemenitost, isključivost – svugdje sve isto. Možeš otići na kraj svijeta i susrest ćeš bahatost i glupost. Kao i srdačnost i prijateljstvo. Čini mi se da je to manje vezano uz odredišta putovanja, a više uz ono što putnik nosi sobom. Izgleda da je sva razlika u tome.