Piše: Edit Glavurtić

Tečem, ne stojim na jednom mjestu. Ne zato jer je to dio moje prirode, naprotiv, prilično sam inertna i dosta mi treba da se pokrenem, no okolnosti su takve da me nekakvo snažno strujanje, tiho ali neprestano gura i nosi. Posljednjih nekoliko godina snažno osjećam kako se oblikujem, mijenjam i brusim svoju osobnu filozofiju, kao što brzi potok brusi kamenčić sa svog dna.

Ne znam kako je uopće došlo do toga da preispitujem vrijednosti i autoritete kojima sam ranije koliko toliko vjerovala, ali odjednom, sve što se nije uklopilo u najjednostavniji okvir humanog, za mene jedino prihvatljivog, samo se od sebe urušilo i pretvorilo u prah.

Nikad nisam tajila da moja jednostavna djetinja priroda nije suviše umna, da bih stvari mogla razumjeti, moram ih pojednostaviti… onako kako to čine djeca, jer na taj način najbrže dolazim do odgovora.

No problem te „metode“ jest neugodno otkriće kako se puno teoretizira, filozofira, citira, gotovo nasilno uvjerava, i golemom količinom riječi zatrpava i prikriva prava priroda i smisao stvari. Istina se oblikuje prema osobnim uvjerenjima, motivu ili koristi koja bi od svega mogla proizaći, iako se to uvijeno u svileni papir, ne vidi odmah.

Ali, kad se stvar očisti do najjednostavnijeg, i izgovori onako kako bi to učinilo dijete, odgovori više nisu bezazleni, i uglavnom su daleko od ideje s kojom su se razvijale zastave.

Sve ja to gledam, slušam i čitam između redova, pa prevodim na svoj dječji jezik, i kao posljedica svega postajem mekša, i sasvim sigurna u uvjerenju da pod ovim širokim nebom mora biti prostor za svakoga, i da sve će se sve čime drugoga gušim i omalovažavam kad-tad okrenuti protiv mene. Svaka isključivost i nametanje bilo čega strahovito je pogrešno i vodi u rasulo, nesreću i suze.

To mi govori onaj neugodan osjećaj u želucu koji se nekom svojom inercijom stisne i zaveže u čvor čim netko povisi ton, i krene upirati prstom.

Slijedom toga, imam potrebu za sve većom samoćom. Za glazbom, literaturom, kistom, i šetnjama pored Save… jer ova nova Ja treba puno tišine i slobode. Da ponovo gradi i oblikuje, jer iza srušenih autoriteta otvaraju se svjetli prazni prostori. Za novo, možda bolje.

U međuvremenu dalje tečem, i mijenjam se a to je ipak sjajna vijest.