Piše: Edit Glavurtić

Bila je ona subota hladna i kišovita, devedesete godine, nekoliko mjeseci nakon što smo moj bivši Dragi i ja preselili u Beč. Fakultetski obrazovani i mladi, došli smo u zemlju čiji jezik nismo poznavali, napuštajući u vlastitoj odlično plaćene poslove, birajući novi početak u zemlji punoj obećanja.

No, nije baš ispalo kako smo se nadali, obećanja se rasplinuše kako su mjeseci prolazili, pa smo živjeli od sitnih usputnih poslića i ušteđevine.

Te jeseni, sretna sam prihvatila posao u jednom butiku suvenira, iscrpljujući i loše plaćen, ali nisam imala izbora. One sam subote izašla iz stana rano, prije šest, u jutarnji mrak, a vratila se po večernjem mraku, također poslije šest. I sljedeći dan bio je radan, jer u godinama koje će slijediti meni će radna biti svaka nedjelja i svaki praznik. Vlasnica dućana saopćila je upravo da me „još neko vrijeme neće moći prijaviti, a poslije ćemo vidjeti“. A cijela procedura sređivanja dokumenata ovisila je baš o njenoj prijavi, i potvrdi da imam stalan posao.

Onako umornoj i obeshrabrenoj odjednom mi se sve učinilo kao ogromna i glupa greška. Jer ja sam otkazala sjajno plaćen posao u Zagreb filmu, kog sam obožavala, da bih u Beču radila nešto dosadno i naporno, i svugdje nailazila na odbijanje. Te je večeri padala kiša nošene vjetrom, ledena, gotovo zimska, a ja i S. skupili smo se kao brodolomnici na starom trosjedu. Činilo nam se da smo upali u klopku, da u tom gradu za nas nema budućnosti, i samo nas je zagrljaj spašavao da ne potonemo sasvim … iako smo bili prilično blizu dna.

U sobi mrak, u prozoru ledena kiša, sa stereo uređaja glas Chris Rea, a za večeru čaj, i svakom polovica kifle… česti obrok posljednjih mjeseci.
I tjeskoba kakvu mogu osjećati pridošlice u gradu koji pokazuje svoje hladno,neprijateljsko lice, u kom nema još ni jednog prijatelja, a sva su vrata zatvorena.

Prisjećati ću se kasnije te večeri i tog trenutka. Ali, dogodilo se nešto neobično… vrijeme koje uvijek i u svemu ima zadnju riječ i ovdje je filtriralo vrijednosti, i već za nekoliko godina ja ću poželjeti vratiti kalendar unazad, na jedan tren ponovo osjetiti zagrljaj i bliskost koja nas je tada vezala. U našem dugom zajedništvu, a proveli smo skupa više od deset godina, ono subotnje večer puna tjeskobe i straha bila je samo ovojnica nečem puno važnijem; osjećaju bliskosti, i povjerenja u nas dvoje, kao jedine sigurne utvrde pred neprijateljskim svijetom. Duša doživljaja bila je ljubav, samo je mi, očajni i zabrinuti nismo mogli vidjeti.

Kasnije, kad je sve to prošlo, a problemi se riješili, dobili smo daleko više nego što smo očekivali: stekli divne prijatelje, ovladali jezikom, kupili stanove, poboljšali financije, i krenuli svatko svojim putem.

Desetak godina poslije, jednog hladnog ožujskog jutra potpisati ću dokument koji će zaokružiti moje bečke godine, pa ću izlazeći iz gradske vijećnice gledati niz praznu ulicu, svjesna važnosti i svečanosti trenutka koji mi pruža sigurnost ali koga nemam s kim proslaviti. Ne znam zašto, upravo tada sjetiti ću se beznađa one davne večeri, u međuvremenu već pomalo zaboravljene, i osjetiti golemu čežnju za onim zagrljajem i osjećajem da nas dvoje zajedno možemo, no, da.

Izgleda da čovjek nikad ne može imati sve. Gospođa Sreća baš se čudno poigrava, u blizini je, ali često nevidljiva, i tek kad vrijeme prođe, vidiš da se skrivala tu negdje… no to se uglavnom dogodi kad odleti i nestane.

Mlad čovjek ne može prepoznati srž iskustva ako je omotano brigom, frustracijom i strahom… ne znam, možda postoje neke naočale koje bi izoštrile sliku? Ili je potrebno iskustvo da bi se tako gledalo?

Gledajući kroz prošlo, jasno vidim sadašnje, nakon svih gubitka znam koliko su neprocjenjivi bili trenuci običnog svakodnevnog doručka, šetnje, kupovine namirnica, subotnje kave. Podijeljeni s onima koji su me voljeli, i koje sam ja voljela. Zapravo, od njih sve ovisi, uvijek, a vanjske okolnosti samo su okvir koji me više ne može zavarati. Nakon što sam toliko izgubila, sad kao iskusni tragač za zlatom točno znam vrijednost grumenčića ostalih na dnu sita, i bez naočala.