Trula tvrđava

Tvrđava u tmini u trusnu plijesan tone
u mrkli mukli mulj, u memlu, glib gnjiloga gnoja
i stalno se mrvi kamen u temelju njezinih kula
i stalno se kruništa ruše na vrhu gdje barjak vihori
(razdrto bezbojno platno nalik na prosjačke rite)
i stalno trulež ždere zahrđale željezne dveri
a opkop oko zida pod podrtim propustnim mostom
prepun je korova, kala iz kojega kosturi vire.

Iznutra je izjeda izdaja, nebriga gospodara
ni za što, osim za zlato i za varavo zrcalo
u koje zaneseno zure i dive se nakaznom stvoru
i svojoj sili i snazi, sve dok iz stranoga svijeta
ne pristignu gospodari, stvarni al tajni, i osorni, silni
s ukorom krutim, s prokletstvom kletve, sa grstnom grožnjom
da nove će naći služake, ako ne ukrote krdo
koje tu prastaru tvrđu još uvijek svojom, samo svojom smatra.

To kolebljivo krdo moglo bi kad-tad dignuti ruku
motiku, kuku na te uboge sluge, na lažne te gospodare
makar su skinute glave njihovih poglavara
svakog od onih koji bi ikad potaknuo ikakav otpor
protiv previšnje vlasti urotu, zavjeru, bunu
kako bi prokletu tvrđu zadržali samo za sebe
da to preostalo blago ostane samo njima
da budu, kako govore, slobodni, svoji na svome.

Al treba ih mamit dragocjenim darom, medom i mlijekom
obećavat brda, doline, samo da i dalje traju, i dalje da se trude
u lakovjernoj nadi, treba među njih unositi razdor
da zamrze jedni na druge, kako nikada više
gospodari postali ne bi unutar utvrde tmurne
gdje kušaju neki krpati rupe, struli čistiti temelj,
i neka im, nek se ne sruši ta rogobatna gradnja, taj razor, taj rasap
sve dok blistavo blago ne odvuku gospodari.

A te koji se trse da tvrđava opet uskrsne
proglasit treba porodom pakla koji se svesrdno trudi
da tvrđa što prije se sruši, da u mrak i gnjilež potone
pa zato vrtaju rupe, potkapaju temelj, tornjeve ruše
te rane duboke za njima u tkivu tvrđave zjape.
Ta ista gnjusna gamad već je spriječila jednom
da tvrđava padne u pandže podivljale praljudske rulje
puštene s labava lanca potajnih zbiljskih gazda
i zato zaslužuju kaznu i omrazu i u svojem puku.

Ti koji nisu zadojeni otrovnim mlijekom
ni otrovom opojna meda, na svojoj koži ćute
kako se iz trena u tren prastara tvrđava ruši
i kako im teški kamen krhke kralježke krši
slabine slama, laktove lomi i gnječi gnjate
i kako se tama tvrđe taloži u njihovoj duši
kao od paleža pepel što poput crna snijega se sliježe
u porama puti, u kori glasnoga mozga.

Okovani okrutnom kobi koja ih kao ukleta kliješta
u razorenoj tvrđavi drobi, u uzi nametnuta usuda
iz kojeg se trgaju silom kao srnče iz podmukle stupice
krivi za sve ono što nikad ni nakanili
nekmoli počinili, ozloglašeni lupežima, zločincima
ti koji žele trulu tvrđavu spasti, zlosretni vitezi
sad živuju med zamkama, med zasjedama kao zvjerke
sa stalnom sjenom stratišta na svojoj vlastitoj sjeni.

Svijesni stratišta za sebe same, za porod svoj, za tvrđu
išču čudotvorni lijek, u tami traže čarobnjaka
al samo se sebični nude, samozvanci da stanu na čelo
te bi u istom rasulu trunula tvrđa i dalje
pod potajnim gospodarom, al s drugim lažnim vladarom,
i tako sve dok žezlo i mač u sigurne šake
čvrsto ne uzme prorok, ma svetac čudotvorac
da gospodare istjera lažne, da odbije tajne, da opet uskrisi
tvrđavu u tmini koja u trusnu trulež ustrajno tone.