Piše: Esit Glavurtić

Mada su prošle mnoge godine, još uvijek nosim sobom svoje malo misto. Ponekad ga sanjam ili ga se sjetim u pričanju, tu i tamo prije spavanja zamotam se u meke i tople uspomene na glasove onih koji su moje djetinjstvo obojili srećom, iako je sami nisu imali puno.

Na današnji dan pripravim uvijek malo svečaniji ručak, jer je danas u mom mistu fešta, i premda sam daleko, ta me mala svečanost uvijek približi nečem što teško mogu imenovati, ali je duboko kao more prije nego što vapor uplovi u porat Maslinice. Ne znam je li to vrijeme kog više nema, moji dragi koji već dugo spavaju na malom kamenom groblju pod čempresima, ili sam to ja sama u mojim čudnim traganjima započetim u onoj uvali.

Slavi se danas Sveti Mikula, patron Maslinice, zaštitnik pomoraca, a minijaturna crkvica njemu posvećena sagrađena je povrh mjesta, na uzvisini s koje se pruža pogled na pučinu, odakle se za vedra vremena vidi čak do Visa. Nisam imala više od pet godina, ali se sjećam da se oko crkve nosio zavjetni kip, s molitvama svecu da zaštiti mornare na njihovim plovidbama, podari im dobro more, i sretan povratak.

Naravno da nisam razumjela, ali i dan danas sobom nosim mistiku slike; vapaj mrke, zemaljske procesije prema nebu, prema svetom, onom što je iznad, iza i povrh svega, a do čega ne dopire um, već samo vjera. U blagog starca koji podizanjem ruke postaje gospodar elementima, a lađe vraća u sigurnost luke.

Svatko tko živi pored mora zna pravu mjeru čovjeka, širina i dubina ne podnose laganje, ni zavaravanja, nego određuju vrlo jasne granice ljudskih (ne)mogućnosti. Lijepo je i moderno vjerovati u čovjeka koji gospodar svoje sudbine, no onaj tko se jednom našao u neveri na otvorenom moru, nema više takvih iluzija.

Tada ostaje samo vrisak nade, nijem i iskren kako već može biti u trenutku koji bi mogao biti zadnji, upućen nebu, svecu, Stvoritelju, anđelu, dobroj sreći, slučaju, čudu, sudbini, svemiru… krik u nebo oblikovano prema ljudskoj spoznaji sile od koje očekuje spas.

Draga mi je i razumljiva ta slika, jer sam u međuvremenu naučila kako žestoke znaju biti ljudske oluje, a kako nesiguran zaklon lađa koja se propinje, čak i kad nema mora u blizini. I zato, jer u meni na današnji dan tiho odjekuju zazivi i molitve mojih predaka, želim vam svima mirno i dobro more, i siguran povratak u sunčane luke, gdje god one bile.

Na dobro vam doša sveti Mikula!