Piše: Denis Kuljiš

TIN UJEVIĆ KAO BJESOMUČNI NACIONALIST: Kupio sam u Beogradu knjigu o Gavrilu Principu (Ratko Parežanin, stari emigrant, objavio ju je još 1974.). Sad je aktualna zbog stogodišnjice atentata 1914.- 2014. pa knjigu reprintira SKZ. Nisam znao da su mladobosanci do te mjere bili jugoslavenski orijentirani. Hrvata je među njima bilo koliko i Srba, a potekli su iz mostarske gimnazije – poslije Friedjungova procesa, za koji se jedno sto godina mislilo da je bio montiran, a danas više tako baš ne izgleda (čak sam čuo neka svjedočanstvo praktično iz prve ruke, da je optužni materijal bio autentičan).

U knjizi se opisuju pijemonteški krugovi (oko beogradskog lista “Pijemont”) te citira uz ostale slične jugonacionalističke tirade i ovaj pasus iz članka Tina Ujevića iz 1913. (polemika s frankovačkim sarajevskim “Hrvatskim dnevnikom”): “Krivo im je što sam Srbohrvat. Stvar čudna kod ljudi koji priznaju jedinstvo Hrvta i Slovenaca da neće da priznaju jedinstvo Hrvata i Srba… Svaki Srbin, srpskohrvatski nacionalista, nama je sto po sto puta bolji Hrvat od hrvatskog pravaša. Jer to jednom već treba upamtiti: da se ne sastoji hrvatstvo u isticanju samoga hrvatskog imena i u buncanju o velikoj (u stvari vrlo, vrlo malenoj) Hrvatskoj. Pravaši, Hrvati i Slovenci, koje god vjere bili i u kojoj god provinciji živjeli jesu više nego braća: jedan jedinstven narod, jedan i nerazdjeljiv, koji ima da ostvari jednu jedinstvenu narodnu kulturu i zajedničku nezavisnu budućnost…”

Donekle je bio u pravu kako su pokazali budući događaji, ali ne do kraja, kako su pokazali događaji koji su poslije toga uslijedili. Austro-slavensko jugoslavenstvo u k. u. k. granicama pokušala je preko svojih kancelarija realizirati blagopočivša Austro-Ugarska, ali to na žalost nije uspjelo sve do ove godine (samo što sad to razaraju ovi vladini da ne velim mladokurci koji ulaze u sukob s Bruxellesom.

Pijemonteško ujedinjenje zagovarala je tada ruska ekspozitura u Beogradu. No, Mladu Bosnu sačinjavali su revolucionarni idealisti, poput Principa i Hrvata Jukića (atentatora na bana Cuvaja). Ovo pak s Ujevićem zanimljivo mi je jer pokazuje da je i on bio (i do kraja života je mislim ostao) Jugoslaven, kao i Andrić koji je bio antikomunist, te Krleža, koji je bio komunist.

Zbilja je teško stvoriti nov nacionalni identitet kad svu književnost i sva tri najvažnija književnika koje imaš moraš ostaviti u prošlosti i na drugoj strani velike razdjelnice. Što onda ostane od književnog jezika? Imamo još Matoša, ali to je već duboka jezična prošlost. I on je, uostalom, živo uglavnom u Beogradu. U Zagrebu samo do svoje dvadesete i onda još posljednjih šest godina do smrti (1908 – 1914), a sve ostalo na relaciji Pariz – Beograd. U Beogradu je napisao većinu djela. Sad sam ondje negdje vidio njegovu sliku u učenom kafanskom društvu (s Jankom Veselinovićem, najvećim prijateljem i pokroviteljem). Znam da je dobivao neki novac od beogradskog presbiroa (što bi danas rekli: od Službe).

Imamo li kojeg zaista značajnog hrvatskog pisca iz Zagreba i Hrvatske u cijelom 20. stoljeću? Prema wikipediji našao sam Šandora Ksavera Đalskoga i Ranka Marinkovića, ako su to bili veliki pisci. Čak je i Jergović iz Sarajeva, doseljen na Vukomeričke gorice. (Pjesnike tu ne računam, nek se ne ljute, meni su pjesme u odnosu na prozu kao reklame u odnosu na igrane filmove).