Pjesma šutljive smrti

Pitaju: ”Ti se žališ
što ti je dano pjevati?
Mi prihvaćamo
ovu šutljivu smrt.
Ponizno molimo
našu smrt.”

Sat: ruža, pjesak,
ruža, pustinja. A zatim?
Strah od izgubljenog što gleda
svjetlost sa zapada.

Zid noći: jedva
šum nekih krila
kroz zrak, san
već zarobljen. Hodam
a iz blizine me slijede
koraci u snijegu.

I ćutim kako mi nijema
smrt ljudi odnosi
moj dar govora:
postaje čistom šutnjom
moja bol.

Pjesma o triumfu noći

Gdje zlato tako sporo
dospjeva, zastave,
noć poodmakla.

Poslušaj šum
mnogih voda:
s vjetrom, protiv tebe
divlji konji.
Kad čuješ da te zovu
lovački rogovi
već ćeš zauvijek biti
u mračnom kraljevstvu.

Ah, stara ukorijenjena
bol što nema zore!

Božićna molitva

Gledaj gdje stižem usred noći
naroda svog, svijeta, bez sanja,
bez pjesama i bez imanja;
samo ću krik ti predati moći.

Usnulo dijete, hoćeš li poći?
Bdij samnom, u strahu me prati,
s putnikom budi koji pati
kao slijepac u tamnoj noći.

(Iz zbirke pjesama ‘Bikova Koža” važnog katalonskog pjesnika Salvadora Espriua, 1913.-1985., koju je na hrvatski preveo akademk Tonko Maroević, a nedavno je izašla u izdanju Antibarbarusa. Promocija zbirke biti će 16. 12. u knjižnici ‘Bogdan Ogrizović u 18.00 sati)