Piše: Silvija Šesto

Nema šanse da nas i iduće godine posjeti sveti Nikola. Priznajem, prešli smo sve granice. Osobno sam vidio svetog Nikolu kako nakon iščitavanja popisa naših želja pada u nesvijest. Mama mi je uzaludno tupila kak to nije bio sveti Nikola nego striček vodoinstalater kojem je pozlilo od miješanje pive i rakije. Striček nam je došao nešto popraviti, a onda je krenul s tatom uništavati pive, a već je doručkovao rakiju.

– Ti mama tvrdiš da nema svetog Nikole, jel?
– Ne Tomek, to ja nisam nikad rekla?
– Onda nemoj govoriti kak ja nisam vidio da ga je srce trefilo kad je čital kaj si mi sve želimo! To je bil on. Zakaj bi se pred našim popisom onesvijetil vodoinstalater?! Pa Piks i ja nismo zaželjeli cijevi, zahodsku školjku i lavabo, nego… – a stvarno iz godine u godinu pretjerujemo. I to stvarno nije u redu, al kaj, mi se raspišemo i rascrtamo pa što bude. Ionako znamo da mama i tata izaberu samo nešto (kaj ste mislili da ja stvarno još vjerujem u njega?), al od viška glava ne boli. Ne veli to baka Duda bezveze. U to sam se sam uvjerio jako puno puta.
Naš je popis više sličio popisu stvari koje mama ponekad ispiše na papir kad ide s tatom u veliki dućan po hranu za cijeli mjesec. Piksi je ljevačom napisao pola stranice, a onda mu se više nije dalo pisati nego je nastavio crtati. Bilo je tu svega, i zmajeva i dinača i kompjutora i svakojake klope. Na kraju je nacrtal i Lilicu ili barem nešto slično toj curici. I tu smo slični. Od početka vrtića, kao i ja od početka škole, mali je bacil oko na jednu curu. Isto kao ja na Sanjicu. Tata mi je rekao da su tak radili i neki veliki umjetnici. Da su imali neke tete koje su se zvale muze i u koje su bili zaljubljeni i nisu ih htjeli mijenjati ni za živu glavu. Al više manje su svi brzo imali mrtvu glavu. Ljudi su prije, veli tata, jako mladi išli pod zemlju.
– A kaj je s rudarima? – pitao je Piksi. – I oni isto mladi idu pod zemlju, svaki dan.
– Čuj Darkač – rekao je tata – prvo, previše pitaš za svoje godine, a drugo ništ ne razumiješ!
– Pojasni mi! – nije mu Piksi dao mira, al tata je pobjegao u nepoznatom smjeru.

Te godine, mama nas je kao i svake upozorila da moramo očistiti čizmice, ako se nadamo da će nam sveti Nikola nešto ostaviti u njima. Onči čizme nije furala. Da je kojim slučajem ostavila one svoje crne, usmrđene marte mislim da bi se sveti Nikola i prije pogleda na naš popis onesvijestio od smrada.

– Ja bum ostavila novčanik. Ionak sam si zaželjela sam novce! – Onči je baš znala ubiti romantiku, al mama nije htjela komentirati, jer Onči je u to vrijeme bila jako svadljiva. Posvađala se s Kuruzom. Tvrdila je kako je grozno ljubomoran na nekog našeg novog susjeda koji se cijele dane vozikao po ulici motorom. Mama se u to nije htjela miješati, al nije joj padalo na pamet prepirati se sa živčanom kćerkom.

Piksi i ja smo glancali obuću. Piksi je jedini u kući imao te zime prave kožne čizme, a ja sam glancao svoje gojze. Nakon što je izglancao desnu navaljivao je na mamu kako će on staviti i lijevu, jer da desna ima premalo prostora za sve darove.

– Možeš ti staviti i šlape i sandale, al ak nisi bio dobar… – mama mu je dobacila.

Nakon što smo ostavili obuću na prozoru, nalijepili smo popis na prozor. Bilo je poslije problema oko tog ljepila, a lijepo sam mu govorio da ljepilo za drvo ne bu držalo na staklu. Pa smo svako toliko nabijali papire s popisima opet na početno mjesto. Na kraju smo ih učvrstili žvakačama. Možete si misliti kak je to razveselilo moju mamu.

Uglavnom, ja sam si dao truda i nalio se poskrivečki mamine kave. Odlučio sam dočekati svetog Nikolu bez obzira što više nitko u mom razredu nije vjerovao u to da netko može u jednoj noći obići sav svijet, pročitati sve balavske želje i donijeti sve zaželjene darove. Uostalom, gdje ste vidjeli da po noći rade dućani s dječjim igračkama?

Piksi je spavao snom pravednika, Onči se u međuvremenu pomirila s Kuruzom i odjurila van, tata je bil u dnevnoj sobi i raspravljao s tim stričekom vodoinstalaterom o nekim stvarima koje me nisu zanimale, a mama je otišla spavati oko ponoći. Sišao sam tiho i pritajio se pokraj zastora. Oko pola jedan nešto je zašuškalo. Otvorio sam oči i u mraku vidio obrise čovjeka koji je stajao s druge strane prozora buljeći u Piksijev i moj popis želja. Nakon nekoliko minuta skljokao se na pod. Sad, ili sam ja to sanjao ili mi se pričinilo da taj čovjek ima bradu i sasvim sliči svetom Nikoli. Mama mi još dan danas uzaludno tupi da je ta brada bila pjena od pive i da sam bio jako pospan i da je to svakako bio majstor Puh koji je tog popodneva došao odštopati neku cijev.

Moram priznati da nisam baš u to siguran iako mamina priča čisto dobro zvuči. To mi je malo pokolebalo mišljenja kako darove kupuju mame i tate.
– Užas – pomislio sam – opet vjerujem u svetog Nikolu…Kad to ispričam u razredu, nitko mi neće vjerovati…