Piše: Edit Glavurtić

Ima dana kad mi jako nedostaju moje iluzije. Kad me iza ugla sačeka to raspoloženje, gotovo je nepodnošljivo. Tada bih baš sve dala za još jedan trenutak one raskošne opijenosti, svečanosti čula zavitlanih kao u valceru, kad svijet u maglenim obrisima preleti pred očima, rastopljen i nevažan.

A u meni nešto pjeva, miriše, sanja i cvrkuće nudeći se kao temelj na kom ću sagraditi svoj stakleni grad, koji čak ni zamišljen ne može podnijeti prvi nalet stvarnosti, pa klizi i ruši se ostavljajući me praznih ruku, i očiju iz kojih nestaje san.

Iluzije imaju visoku cijenu, a valuta varira od slučaja do slučaja, istu iluziju različiti ljudi različito plaćaju. Gledano unazad lijepo se vidi šlajer nestvarnog koji se narugao logici i razumu, ali zbog kratkotrajnog predaha od stvarnosti uglavnom sam voljno pristajala na laž.

Zbog svjetlucave nade da će se baš sad život sasvim promijeniti, da će se ostvariti moj san, da je upravo On netko koga sam oduvijek čekala, da je baš ova slika ono genijalno djelo koje će mi otvoriti sva vrata, da je… eh, da!

Svaka od mojih iluzija bila mi je jako potrebna, I kako god ih na kraju skupo platila, vrijeme kad sam u njih vjerovala bilo je lijepo kao glazba koju sam samo ja mogla čuti. Nije važno, ne žalim, jer svijet bez iluzija bio bi otužno, sivo mjesto.

A moj portret, samo napola dovršen.