O rijeci

1.

Prozračni dan, plavet beskraja. Polako ću, uz obalu, šetnjom, do restorana. Sjećam se: U djetinjstvu sam se spuštao niz gvozdene stepenice do vode. Zavrnuo bih nogavice, zagazio u plićak, držao se kraja. Ponekad bih dugo gledao rijeku, rastavljao vodu pod svodom od vode nad svodom, a nekad, uz vodu, do brane i bazena. Rijeka na kojoj nitko nije pecao, jer ribe nije bilo, kažu zato što je korito rijeke još „od Austrije“ bilo zastrto drvetom. I most je bio drven. Ponekad sam ga prelazio (Kako je nastao most? Je li prelazak na drugu stranu vodila znatiželja, pohota, ljubav, pohlepa? I želja se ispunjava s one strane, kada zakoračiš u nepoznato. A kada nećeš preko, nije ti do druge strane).I uvijek pomalo strahovao, jer sam ulazio u svijet drugih, druge „raje“, a udaljavao se od sigurnosti svoga i svoje kuće (Mnogo kasnije, jedno jutro, rano, u tišini, napustih svoju ulicu, pređoh preko mosta i zaputih se drumom). S druge strane mosta je uvijek uistinu drugi svijet, izmaštani ili stvarni svijet. Svakom njegov.

Georg Simmel piše o razlici mosta i vrata kao o razlici između otvorenosti i granice, spajanja i razdvajanja, vanjskog i unutarnjeg, jedinstva i razdijeljenosti. I zaključuje da je ljudsko biće stvorenje koje se odjeljuje i ne može se spojiti bez odvojenosti, pa je ono biće koje je ograničeno, a granica nema. Ono se i svojim vratima odjeljuje od svog jedinstva s prirodnim bićem, ali mu istodobno otvara mogućnost da iz svog ograničenja stupi u vlastitu slobodu.(XV)

Kao što je iza vrata svijet neznanog, tako je i s one strane mosta. A pred neznanim se strahuje, uznemiri, osjeća nelagoda ili pak radosna strepnja. Zato se vrata zaključavaju, a mostovi na starim utvrdama noću podižu. S druge strane mosta je uvijek nepoznato, ono drukčije od koga se strepi, ali i s radošću otkriva. I Kafkin zemljomjer K. prelazi most na svom putu prema Dvorcu…

2.

Postoje rijeke koje su po sebi lijepe, poput Neretve, ali ima i takvih koje doživljavamo kao lijepe jer su opjevane, jer mi u njima razabiremo pjesničku ili neku drugu artističku himnu rijeci. I dalje: mi simboliziramo mnogo od onoga što vidimo i iskusimo. U rijeci vidimo i sliku vlastitog izvora, protjecanja, uvira, u njenoj slici razabiremo ono o čemu mislimo. O čemu mislimo i što živimo, jer je voda u biti našeg bivanja.

(Grad je svijest o vremenu, privremenosti, promjenjivosti, prolaznosti, protjecanju svega što čini život. U njemu raste nesigurnost, nepovjerenje, usamljenost, zatvorenost. U njemu nema trajne stabilnosti, a što je život u gradu više pod diktatom konzumentskih navika, što je više obuzet potrošnjom sve više blijedi i svaka pomisao
o vječnosti, koje kao da nigdje i ni u čemu više nema, jer se sve, pa i život, „troši“ brzo. Grad nastaje, mijenja se – starosjedioci uvijek tvrde da je sve lošije nego nekoć – postaje drukčiji, stari, nestaje. A opet, mnogo je onih koji pomisle da je ono s čim su se rodili „vječno“: i njihovi roditelji, i roditeljski dom, i grad u kome je dom…).

Rijeka je uvijek čudo: ona je slika svega što je život. U njoj je ono što dolazi i ono što minu, ono što je odnekud došlo i ono što odlazi jer negdje mora otići. Rijeka je uvijek tok ka… Presudna je za svaki grad. Kaže se: „Grad na toj i toj rijeci“. London nazivaju i gradom na Temzi, Mostar gradom na Neretvi… A ako nije na rijeci, na čijim obalama su gotovo uvijek značajna mjesna zdanja, onda je na obali mora ili jezera. Nisu stari Kinezi slučajno govorili da je gospodar voda gospodar svijeta. Rijeka je izvor energije, hrane, pitke vode, vode za kupanje…Voda je bila prirodna granica i prepreka neprijatelju (a „prirodna granica“ je gotovo uvijek ono što neprijatelj ne može lako prijeći), na velikim rijekama u brodicama ljudi znaju provesti cijeli svoj vijek, a njihovim tokom se moglo u druge krajeve. Sav naš život, pa i život grada, presudno je vezan za vodu.

(Svatko bi nešto što je od ovoga života, a nije na način života koji živi, svatko bi još nešto od života da uobliči smisao svog života i da dosegne ono što nadmašuje život kojim živi, što je moguće doseći samo putem djelatnosti koju osoba smatra primjerenom svojim unutarnjim slutnjama, opredjeljenjima i određenjima.„Ima jedna modra rijeka…“).

3.

Pripisujemo prirodi svoja vlastita svojstva, narcisoidno, egocentrično, u njoj vidimo sliku sebe samih. Kazivati o rijeci koja protječe bez povratka ili o tuzi lišća koje u jesen pada nije ništa drugo nego kazivanje o vlastitoj prolaznosti i vlastitoj tuzi, pa nas ovakvo projiciranje vlastitih osjećaja u prirodne fenomene sprječava da vidimo ljepotu promjene i svu raskoš prirode. U antropocentričnoj varijanti svijet je čovjekovo zrcalo; nasuprot tome, Spinoza i drugi panteisti i samog Boga izjednačiše s Prirodom, a u Schellingovoj filozofji priroda, koja je sva prožeta životom, sva stvaralačka i svrhovita, stoji uvijek iznad čovjeka, koji nastoji sebe u njoj situirati. Nije priroda poput bića, nego je biće na način prirode.

Pripisujemo prirodi naša antropocentrična stajališta, ali i od prirode učimo što jesmo. Ponekad je nužno razumjeti stvarnost metafore. Ponekad je potrebno razvidjeti što je rijeka, a ne gledati u njoj sliku vlastite prolaznosti, premda nije lako odoljeti želji da svaku na neki način učinimo simbolom ili metaforom, pogotovo onda kada je rijeka vezana za naše neposredno, životno ili posredno, estetsko iskustvo. Dok sam učio stihove ”Le Pont Mirabeau” Guillaumea Apollinairea („Vienne la nuit sonne l’heure/Les jours s’en vont je demeure“), vidio sam sliku rijeke koju znam. Mnogo kasnije vidjeh Senu, o kojoj sam već stvorio predodžbu, i o njenom izgledu i o njenom značenju. Vidio sam Apollinaireovu Senu, vidio njegovu pjesmu…

4.

Rijeka je po sebi pjesma. Svaka rijeka ima svoj ritam, svoj tok. Svaka ima svoj zvuk. To se može tvrditi i u bukvalnom smislu. Pjesma Ol’ Man River odgovara sporosti i dubini Mississipija ili neke slične goleme, „zrele rijeke“, rijeke koja nikako nema u sebi brzinu Neretve ili širinu, a potom glazbenu raspjevanost Smetanine Vltave ili Dnjeparskih valova, ali ni tromost „stare rijeke“ Volge.

Na lijepom plavom Dunavu postade oznaka veličine i propasti jednog carstva i dekadencije, a i putovanja prema Jupiteru… Atalanta Jeana Vigoa je uvod u fantaziju o postojanju, ljubavi i životu, prvi #lm u kome je #lm u potpunosti izmakao slikanju očiglednog. Rijeka je inkorporirana u umjetnost. Tihi Don Mihajla Šolohova, Avanture Huckleberry Finna Marka Twaina („dva hvata duboko“), Močvara Josepha Conrada, Na Drini ćuprija Ive Andrića… – svako od ovih štiva je priča o vezanosti života i rijeke. U svakom je bilo i opisa rijeke, u svakom je bilo u pitanju njezino stvarno i simboličko značenje. Umjetnost nije i ne smije biti ponavljanje prirode, nego ponovno stvaranje prirode, priroda na način umjetnosti. „Divne slike“ slapova, vrtova, drveća nisu ni priroda ni slike, nego udvaranje banalnosti koja brka lijepo i trivijalno. Umjetnost stvara i otkriva tako da „susreće“ istinu prirode i bića samog.

Zato ona nikako ne mora biti „lijepa“ da bi uistinu bila umjetnost. I zato je umjetničko djelo Canelettova, Monetova ili Turnerova slika Temze, a ne Temza pored koje ponekad prođem ili preko mosta, pa na drugu stranu.

5.

Znam da je Miljacka mala rijeka, rječica, znam da je Temza velika, široka rijeka, znam to i kada ih vidim i kada ih se sjetim, ali ih, kada o njima mislim, doživljavam samo kao tok. Rijeka: ništa nam zauvijek ne pripada, sve izmiče, i mi sebi sami. Tok je „bit“ svih rijeka, od kojih je najslavnija ona Heraklitova, koja nema imena, niti ga može imati, jer je ona samo bivanje: Heraklitova rijeka „ne prolazi“; samo teče; ona jest, ali se u nju ne može dva puta zakoračiti, jer je neponovljiva, jer je u stalnoj promjeni, jer je tok koji biću stalno izmiče, koji i kada najviše jest već nije. Ne može nitko dva puta u istu rijeku, jer je rijeka uvijek drukčija, a ne može ni zato jer nitko nije dva puta isti, jer je svatko svaki put drukčiji. A i sama rijeka će jednom presahnuti, i ona jednom prestati teći, i njen izvor i uvir nestati. Sve je kretanje. Što miruje, nije vječno nego mrtvo. Filozofja započinje slikom, ali postaje flozofija kada prestane biti slika, kada se od slike uzdigne do pojma.

Antropocentrični svjetonazor vidi simbole ljudskog bića u onom što je iznad njega: ja sam rijeka, moj život je prolaženje.

Ovo stalno protjecanje, ovaj tok bez povratka, ova plovidba u kojoj nema i neće biti sigurne obale može uznemiriti. Ali, priča o bivanju, kao i ona o rijeci, mnogo je više nego onaj koji o postojanju i prolaženju priča, mnogo više nego bilo koja misao i bilo koji život koji bi da sve sobom i svojim ograničava.„Valja nama preko rijeke…“

———-
XV Georg Simmel, Brücke und Tür, 1909.

Tekst predraga Fincija ”O rijeci” dio je većeg eseja objavljenoga u mostarskom časopisu ”Motrišta” (broj 74. od ove godine) pod naslovom ”O kolodvoru i putniku”. Cijeli tekst možete preuzeti ovdje: Motrišta