Piše: Marijan Grakalić
Fotografija: Mio Vesović

Brončane stope na pločniku postoje od nedavno kao javna memorija koja nas podsjeća kako se umjetnost nekada uspjela dovinuti do sveprisutnosti čak i tu na vrhu Ilice prema Trgu Republike i postati na jednostavan način živom ikonom unatoč trgovačkim radnjama, izlozima, prolaznicima, sivim bojama fasada, svim zvukovima i škripi tramvaja, glasovima zaprepaštenja kao i žamoru publike u negdašnjem kinu ”Lika’. Nesumnjivo je kako je u ono vrijeme kraja sedamdesetih i danas kulturno zanemarena popisa stanovništva, kada se dogodio performans Toma Gotovca ”Volim Zagreb”, on u sebi anticipirao sve prisutne poetike nadolazeće tragedije.

Umjetničkim činom šetnje golog muškarca gradom uhvaćene su tada in falgranti egzistencijalno obnaženom imaginacijom sveukupna nemirna stanja nadolazećeg preloma povijesti. Golotinja je pri tome simbolički i stvarno nepoćudna vizija, provokacija koja pripada neukalupljenima, a odvažnost vodi tek u izgnananstvo, na granice društva ili preko njih. Dakle, upravo tamo gdje je Tom živio i gdje je za života bio označen kao marginalni umjetnik.

Groteska se bila već tada potvrdila u svom finišu. Onda kada nagog Toma Gotovca na Trgu nakon desetak minuta hapse i sprovode u policijsku stanicu na Zrinjevcu tramvajski kondukter, dimnjačar i milicajac.

Uniforma se tu ne predstavlja tek kao puko pitanje identiteta ili simbol vlasti već bitno kao sukob kultura. Onaj isti koji će u svim kasnijim vidovima i na svim razinama odrediti dalji razvoj i propast ideala pluralističkoga društva i potke njegove umjetnosti.

Brončane stope na ulici danas su također groteska. Uvlačenje vlasti koja je preokrenula šinjele avangardnom identitetu i tek memorija slobode čina, a ne razumijevanje slobode umjetnika i njegova djela.