Piše: Emir Sokolović

Bilo kako bilo priča o Sanji i Sonji je uveliko ostavila nevjerojatnog traga na bilo kog pojedinca koji bi je čuo. Nepromišljajući o tomu da ni vama neće biti strana dozvoljavam si da vam je isipričam.

Delfina je bila Maksova supruga odveč čestita i radina. Kao djevojka uveliko je vodila računa o mladićima s kojima bi izlazila u šetlju. Ako se po koji sporadičan slučaj, a najčešće i uz nagovor majke, tako mogao i nazvati. Uveliko je bila tiha i povučena te prepuštena kojekakvim djevojačkim maštanjima koje nije potiskivala koliko god vrijeme proticalo. Na bilo koji nagovor majke ležerno bi odmahivala rukom uz naočit osmjeh koji nikada nije davao prilike za raspravu po tom pitanju. Kada bi majka istu raspru počela ozbiljnijim tonom samo bi se skrivala uz očevu fotelju posjevši se na pod.

Ni ne znajući, ni ne htijući, počela je kod mjesnog trgovca zamjećivati detalje u radnji. Prvo, uistinu, vezano za radnju da bi se njena pažnja usmjerila prvo na knjige, koje je čitao kada nije bilo mušterija, pa do panama šešira koji je uvijek bio nad uredno izbrijanim licem. A brk?! Nećemo da je unelagodimo u samom početku ove naše pripovjetke. Tako je bilo zamamno do momenta kada ga je pozvala u nedjeljnu šetnju, a drugi puta bilo je pred oltar.

Dugo nisu imali prinove. Jako dugo. No niti u jednom trenu žar ih nije napuštala. Tek u šestoj godini Delfina osjeti kako nosi dolazeću istinu koja je, bar u ovom momentu, sutrašnje roditelje uznijela do nesagledivosti koja se – naprosto – samo ćuti dok nas nadimlje i u cjelosti ispunjava svaku poru. U mjestu su kazivali da se ne zna da je neko s toliko ljubavi nosio i njegovao sopstvenu smrt kao što je to činila hvale vrijedna Delfina. Svih devet mjeseci u sreći snatreći jedino o tomu sutra i niti u jednom momentu ne želeći da promišlja ili nagađa da li će biti djevojčica ili dječak.

Vrijeme, taj neumoljivi i surovi razbojnik koji nikomu ne prešta, pokida devet listova sa smjernog kalendara tako da se što hitrije poslalo po mjesnog lječnika da bude na raspolaganju ukoliko porod bude nadilazio mogućnosti mjesne porodilje. Rijetkost jeste, ali Maks, je insistirao. U početku čak da ljekar i izvrši porođaj, ali… Ali, kao da su i naslutili. Datog momenta se iz sobe, uz jauke porodilje, prolomi i poziv stare Meg kojim je pozivala doktora. Dok je ulazio u sobu pored njega je istrčala djevojka da pripremi vrelu vodu.

Delfina je otvorila oči zagledavši se u doktora koji je ručnikom brisao krvave ruke. Osjećala je da će biti samo još koji tren među njima mada nije osjećala nikakvu bol. Počinula je u trenu kada je usne spustila na tjemena dvaju djevojčica. Otišla je srećna…

(Ovo bi trebalo da bude uvodom u priču ili novi roman…)